Delfijska proročica
Što je Pitija doista doživljavala na tronošcu: božansko zanošenje, otrovne pare iz stijene ili nešto treće?

Ukratko
- Odgovori su stizali na upite gradova i vladara, a Herodot ih bilježi u stihovima, među ostalim Krezi prije napada na Perzijance i Atenjanima prije perzijskog pohoda. [1]
- Herodot navodi dva slučaja u kojima su Pitiju podmićivanjem ili pridobivanjem posrednika nagovorili na željeni odgovor; u drugom je slučaju proročica smijenjena. [1]
- Istraživači oko Jellea de Boera 2001. i 2002. predlažu etilen, a skupina iz Rima i Patre 2006. nalazi da tamošnji okoliš ne proizvodi etilen u količinama koje bi djelovale neurotoksično. [5][6][7]
Zanimljivost
U Plutarhovu dijalogu stoji da je prostoriju u kojoj su čekali upitnici katkad, bez pravila, ispunjavao ugodan miris poput najskupljih mirisa. [3]
Tko je bila Pitija i kako je izgledalo savjetovanje?
Pitija je bila žena koja je u Apolonovu svetištu u Delfima primala upite i davala odgovore. Strabon prenosi da je mjesto proricanja duboka šupljina s ne baš širokim ulazom, iz koje izlazi isparavanje koje izaziva božansko zanošenje. Nad otvorom stoji visok tronožac na koji se penje Pitija, prima isparavanje i potom daje odgovor u stihovima ili u prozi; prozu pjesnici u službi hrama prilagođuju stihu. Prvom Pitijom naziva Phemonoë. [2]
Diodor bilježi da su u starini proricale djevice, a kasnije žena od pedeset godina odjevena kao djevica (razlog koji navodi vidi u odjeljku Legenda). [4] Prema uvodu u Loebovo izdanje Plutarhova dijaloga, u Delfima su nekoć služile dvije proročice, a treća je bila pričuva, dok je u Plutarhovo doba služila jedna. [3]
Plutarh opisuje da su prije proricanja prinosili žrtvu: nad životinjom su prolijevali vodu i tumačili njezino drhtanje kao znak da je bog u svetištu. Proročicu su čuvali od dodira s ljudima izvana. [3] Dijalog navodi i slučaj Pitije koja je nedavno umrla: svećenici su toliko dugo prolijevali vodu nad žrtvom, koja je ostajala nepomična, da ju je gotovo utopila; Pitija je u svetište ušla nevoljko, glas joj je bio oštar, a naposljetku je vrisnula i srušila se te je živjela još nekoliko dana. [3]
Što su Pitije odgovarale?
Herodot odgovore bilježi u stihovima. Lidijski kralj Kreza, prije nego što je pitao smije li napasti Perzijce, poslao je glasnike na više proročišta da se stotoga dana nakon polaska raspitaju što on tada radi. Pitija je odgovorila da u kotlu kuha kornjaču i janjetinu, u posudi od bronce s brončanim poklopcem, a on je upravo to učinio. [1] Poslije je na pitanje o ratu s Perzijancima dobio odgovor da će, ako krene, uništiti veliko carstvo, a na pitanje o trajanju svoje vlasti dobio je odgovor da pobjegne kad Međani dobiju mazgu za kralja. [1] Prema priči koju Herodot prepričava ("kaže se"), kad se Kreza požalio, Pitija mu je poručila da je trebao pitati čije će carstvo propasti i da je mazga zapravo Kir. [1]
Kad se na Grčku spremala vojska iz Azije, Atenjani su dobili dva odgovora. Prvi, koji im je izrekla Aristonika, savjetovao je bijeg na kraj svijeta. Na molbu da dobiju bolji odgovor Pitija je rekla da će im Zeus dati "drven zid". Herodot bilježi da se u Ateni raspravljalo o tomu što to znači: stariji su mislili na trnovu ogradu oko akropole, a drugi na brodove. [1]
Je li netko utjecao na Pitijine odgovore?
Herodot izvješćuje o dva takva slučaja. Prema onome što pričaju Atenjani, izgnanici iz kuće Alkmeonida, koji su se nastanili u Delfima i gradili hram, podmitili su Pitiju da svakom Špartancu koji dođe pitati za savjet poruči da oslobodi Atenu od tirana. [1] U drugom slučaju, spartanski kralj Kleomen pridobio je utjecajnog Delfijca Kobona, koji je nagovorio Pitiju Perijalu da kaže ono što Kleomen želi, to jest da Demarat nije sin kralja Aristona. Kad se sve doznalo, Kobon je prognan iz Delfa, a Perijala smijenjena. [1]
Što su istraživači pronašli o "isparavanju"?
Strabon, Plutarh i Diodor opisuju udubinu odnosno pukotinu iz koje izlazi isparavanje. [2][3][4] Plutarhov sugovornik kaže da se pneuma ne javlja uvijek jednako i da se katkad u prostoriji razlijeva ugodan miris, kao od skupocjenih mirisa; nadahnuće, tvrdi on, ovisi i o stanju same proročice, poput učinka vina na pijanca. [3] Prema prikazu u časopisu Archaeology, francuski su arheolozi koji su Delfe iskopavali oko 1900. pronašli unutarnju svetinju (adyton), ali ne i pukotinu ili špilju iz koje bi izlazili plinovi. [8]
Godine 2001. Jelle de Boer, John Hale i Jeffrey Chanton objavili su da su na mjestu proročišta našli mlade rasjede i prepoznali da je proročki plin emisija lakih ugljikovodičnih plinova koji nastaju u slojevima bitumenskog vapnenca ispod. [5] Henry Spiller, Hale i de Boer 2002. dodali su da kemijska analiza izvorske vode i sedre pokazuje metan, etan i etilen. Etilen je sredinom 20. stoljeća bio važan anestetik, a njegovi učinci nalikuju onima koje opisuju antički pisci. Autori vjeruju da je vjerojatni uzrok transa Pitije bio etilen ili smjesa etilena i etana iz prirodne geološke pukotine. [6]
Etiope i suradnici 2006. objavili su novu izmjeru (protok plina iz tla, plinovi u podzemnoj vodi, izotopne analize naslaga na izvorima). Potvrdila je da u području Delfa ima plina: danas se otpuštaju metan, etan i ugljikov dioksid iz okoliša bogatog ugljikovodicima termogenskog podrijetla, a taj okoliš ne proizvodi biogeni etilen u količinama koje bi uzrokovale neurotoksične učinke. Rasjed koji prolazi ispod Apolonova hrama mogao je biti mjesto pojačanog ispuštanja plina. Ako se učinci plina uopće moraju pretpostaviti, autori ih traže u nedostatku kisika zbog ugljikova dioksida i metana u zatvorenom hramu, a ugodne mirise objašnjavaju mogućom prisutnošću aromatskih ugljikovodika, kao što je benzen, otopljenih u izvorskoj vodi. [7]
Legenda
Diodor prepričava staru priču po kojoj su proročište otkrile koze: svaka koza koja bi se približila pukotini skakutala bi i oglašavala se neobičnim glasom, a kozar koji je zavirio u nju počeo je prorokovati. Ljudi su dolazili sve češće i svi koji bi se približili postajali su nadahnuti. [4]
Prema istoj predaji, mnogi su ljudi u zanosu skakali u pukotinu i nestajali, pa su stanovnici odlučili postaviti jednu ženu kao jedinu proročicu i za nju osmisliti napravu na koju se može sigurno popeti, a to je tronožac. [4]
Prema Diodoru, u starini su proricale djevice, ali je tesalski došljak Ekrat, ugledavši proročicu, zaljubljen u njezinu ljepotu, odveo je i silovao, pa su Delfijci donijeli zakon da proročica mora biti starica od pedeset godina odjevena kao djevica. [4]
Slike

Ključne osobe i pojmovi
- Pitija: Svećenica Apolonova proročišta u Delfima; ime i naziv grada izvode se iz grčkog glagola *pythesthai*, "raspitati se". [2]
- Tronožac: Visok stalak na koji se Pitija penjala da primi isparavanje. [2][4]
- Isparavanje: Plin ili dah iz udubine, kojemu su antički pisci pripisivali nadahnuće. [2][3]
- Kreza: Kralj Lidije koji je prema Herodotu ispitivao proročišta. [1]
- Plutarh: Pisac čiji dijalog o prestanku proročišta raspravlja i o isparavanju u Delfima. [3]
- Jelle de Boer, John Hale: Istraživači koji su zagovarali geološko objašnjenje proroštva. [5][6]
Što znamo
- Herodot navodi imena pojedinih Pitija (Aristonika, Perijala) i njihove odgovore u stihovima. [1]
- Strabon, Plutarh i Diodor spominju isparavanje iz udubine, a francuski arheolozi oko 1900. nisu našli pukotinu. [2][3][4][8]
- Radovi iz 2001., 2002. i 2006. o plinu daju različite odgovore. [5][6][7]
Otvorena pitanja
- Kako uskladiti opise pukotine kod Strabona i Diodora s nalazom francuskih iskopavača, koji pukotinu u unutarnjoj svetinji nisu pronašli? [2][4][8]
- Je li ikakav plin uopće utjecao na Pitiju, a ako jest, koji? Radovi iz 2001., 2002. i 2006. daju različite odgovore. [5][6][7]
Izvori
- Herodot, Povijest (The Histories), prijevod A. D. Godley, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1920., knj. 1, pogl. 46-48, 53-55, 91; knj. 5, pogl. 62-63; knj. 6, pogl. 66; knj. 7, pogl. 140-142 (Perseus Digital Library)
- Strabon, Geografija, knj. 9, pogl. 3, odl. 5, prijevod H. C. Hamilton i W. Falconer, London: George Bell & Sons, 1903. (Perseus Digital Library)
- Plutarh, De defectu oraculorum (O prestanku proročišta), Moralia, sv. V, prijevod F. C. Babbitt, Loeb Classical Library, 1936. (LacusCurtius, Penelope)
- Diodor Sicilski, Povijesna knjižnica, knj. 16, pogl. 26, prijevod C. H. Oldfather, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1989. (Perseus Digital Library)
- de Boer, J. Z., Hale, J. R., Chanton, J. (2001). New evidence for the geological origins of the ancient Delphic oracle (Greece). Geology, 29(8), 707-710 (pročitan sažetak).
- Spiller, H. A., Hale, J. R., de Boer, J. Z. (2002). The Delphic Oracle: A Multidisciplinary Defense of the Gaseous Vent Theory. Journal of Toxicology: Clinical Toxicology, 40(2), 189-196 (pročitan sažetak).
- Etiope, G., Papatheodorou, G., Christodoulou, D., Geraga, M., Favali, P. (2006). The geological links of the ancient Delphic Oracle (Greece): A reappraisal of natural gas occurrence and origin. Geology, 34(10), 821-824 (pročitan sažetak).
- Urbanus, J. (2006). But Did She Inhale? (prikaz knjige W. J. Broada, The Oracle). Archaeology, 59(2), ožujak/travanj 2006.