Povijest tarota

Što je tarot bio u 15. stoljeću?

Prema Yaleovoj knjižnici, tarocchi su u 15. stoljeću bili omiljena igra u kojoj se uzimaju štihovi, a igra se i danas. Tipičan cjelovit špil imao je 78 karata: aduti (trionfi), dvorske karte i brojevne karte u četiri boje: štapovi, pehari, mačevi i novčići. [1]

Tri najstarija špila nastala su između oko 1440. i oko 1480., a zajedno se nazivaju špilovima Visconti-Sforza prema aristokratima koji su ih naručili i posjedovali: Filippu Mariji Viscontiju, milanskom vojvodi, i Francescu Sforzi, njegovu zetu. Zlatni novčići (fiorini) na kartama u dva špila slični su onima iz Viscontijeve vladavine, pa istraživači drže da su karte nastale prije njegove smrti 1447. [1] Špilovi se redovito pripisuju sjevernotalijanskom slikaru Bonifaciju Bembu i njegovoj radionici, no novija povijest umjetnosti smatra da su yaleske karte možda djelo njegova starijeg brata Andree. [1]

Yaleov špil Visconti di Modrone, iz oko 1440.-1445., ima 67 sačuvanih karata, a posebnost mu je što uz svaku boju ima žensku vitezicu i žensku pažinicu; neki zato pretpostavljaju da je naručen za ženu. Sadrži i karte triju teoloških kreposti: Vjere, Nade i Ljubavi, a izvorni je špil vjerojatno imao najmanje 89 karata. [1] Najcjelovitiji nepotpuni špil, Visconti-Sforza (Colleoni-Baglioni), čuva se većim dijelom u knjižnici i muzeju Morgan u New Yorku (35 karata), a ostatak u Bergamu (26 u Accademii Carrara i 13 u privatnoj zbirci); šest karata druge ruke iz oko 1465.-1470. smatra se zamjenama za izgubljene. Treći, špil Brambilla, nalazi se u Pinacoteci di Brera u Milanu. [1] Morgan svoje karte datira oko 1456.-1458. [5]

Kad se tarot prvi put spominje u ispravama?

Do nedavno je najstarije poznato svjedočanstvo o trionfima bio zapis iz Ferrare, s estenskog dvora, iz 1442. Thierry Depaulis upozorio je na dokument iz 1440. u dnevnicima firentinskog bilježnika Giusta Giustija: neimenovani firentinski kartar izrađivao je tada špilove trionfa, raskošne i skupe, no posebno je na njima praktički bio samo grb naručitelja, vojskovođe Sigismonda Malateste. [2] Franco Pratesi primjećuje da je dobitak od dvije godine zanemariv, ali je znakovito to što se središte premješta s dvora u Ferrari na običnog firentinskog kartara, pa se u Firenci trionfi mogu smatrati poznatom igrom koja se igrala lokalno; 1450. ušli su među malobrojne kartaške igre dopuštene gradskim zakonima. [2]

Isti autor napominje da su tarocchi postali najvažniji kartaški špil, ponajviše zbog velike uporabe za proricanje. Za uobičajeni "marseilleski" špil, s 22 aduta i 56 običnih karata, nitko ne zna sa sigurnošću odgovara li prvim špilovima trionfa koji se spominju u ispravama. [2]

Kako je tarot postao špil za proricanje?

Prema Yaleovoj knjižnici, tarot se za proricanje počeo upotrebljavati tek u 18. stoljeću. [1]

Antoine Court de Gébelin u osmom svesku djela Monde primitif (1781.), u raspravi Du jeu des Tarots, tvrdi da je ta igra, nepoznata u Parizu, ali dobro poznata u Italiji, Njemačkoj i Provansi, sačuvana egipatska knjiga od 77, odnosno 78 listova podijeljenih u pet razreda. Karte su, piše, tako očito alegorijske i toliko u skladu s građanskim, filozofskim i vjerskim naukom starih Egipćana da im izumitelj može biti samo taj narod. Do uvida je, kaže, došao slučajno, kad je kod jedne gospođe koja se vratila iz Njemačke ili Švicarske ugledao kartu Svijet i odmah prepoznao njezinu alegoriju. Kao potporu navodi i to da među kartama, da su moderne, ne bi bilo Velike svećenice, koju njemački kartari nazivaju Papesom. Najavljuje i raspravu o proricanju tim špilom, djelo jednoga generala i guvernera pokrajine, kojega ne imenuje, u kojoj se načela proricanja kartama pripisuju Egipćanima "pogrešno nazvanim Bohemima", to jest Ciganima. [3]

Arthur Edward Waite, koji je i sam bio okultist i autor teksta uz špil Rider-Waite, u svojoj je povijesti tarota sažeo deset Court de Gébelinovih dokaza (među njima rogove božice Izide na Velikoj svećenici, kapi kiše na karti Mjesec, koje bi bile suze Izide, Sirijus na karti Zvijezda, broj sedam i tumačenje riječi tarot kao egipatskog "kraljevskog puta") i nazvao ih stupovima od pijeska: alegorija i simbol, kaže, nisu više egipatski nego meksički ili tibetski, a tumačenje imena iznio je prije otkrića Rozetskog kamena, kad se egipatski jezik nije poznavao. [4]

Court de Gébelinova teza, piše Waite, potaknula je u Parizu pojavu proricanja kartama. Prvi je ulogu "mađioničara" preuzeo Alliette, izrađivač perika koji se predstavljao kao Etteilla (preoblika njegova prezimena). Od 1783. izdavao je traktate u kojima je tvrdio da je tarot Knjiga Thotova, koju je zapravo napisalo sedamnaest mudraca u Hramu vatre, tri lige od Memfisa, i primjenjivao ga na astrologiju, alkemiju i proricanje. [4] Waite dodaje da se tijekom šezdesetak godina Court de Gébelinov nauk uglavnom nije preispitivao; engleski je pisac Chatto 1848. odbacio egipatsku hipotezu, a Eliphas Lévi ju je oko 1860. prihvatio. [4]

Waite navodi da je Romain Merlin 1869. upozorio da su karte u Europi bile poznate prije nego što su Cigani 1417. stigli. Pripisivanje špila Gringonneuru osporavano je još 1848., a karte su talijanskog, barem neke i venecijanskog podrijetla. [4]

Kako je nastao špil Rider-Waite?

Špil Rider-Waite-Smith, kako navodi Colossal u prikazu izložbe u Morganu, ilustrirala je Pamela Colman Smith, a objavila ga je londonska tvrtka William Rider & Son, prvi put 1909. [5] Waite u svojoj knjizi piše da je karte nacrtala i obojila gospođica Pamela Colman Smith te da se u mnogočemu razlikuju od tradicionalnih arhaizama i od loših proizvoda koji dolaze iz Italije. [4] Colossal dodaje da je to i više od sto godina poslije špil kojim se čitači najviše služe. [5]