Vještičje boce

Što su vještičje boce?

Vještičja boca je boca, najčešće kamena, zakopana ispod praga, ognjišta ili poda, a u njoj su predmeti kao što su pribadače, čavli, kosa i mokraća. Prema Brianu Hoggardu, istraživaču zaštitnih predmeta u kućama, običaj je počeo sredinom 17. stoljeća, a u 17. i 18. stoljeću skoro uvijek se rabila kamena boca poznata kao bellarmine. [2] Riječ je o njemačkoj kamenini, takozvanoj bartmann posudi, trbušastoj, s maskom bradatog muškarca na vratu i slanom glazurom koja daje kožnatu površinu. [2] Naziv bellarmine, prema Hoggardu, zapravo je podrugljiv: odnosi se na kardinala Bellarmina, autora brojnih protuprotestantskih spisa, a aludiralo se na to da mu je ružna boca slična. [2]

Prema Hoggardu, od oko 250 engleskih boca, 130 su bellarmine. Nalazi iz arheoloških istraživanja pokazuju da je polovica boca zakopana oko ognjišta, četvrtina ispod pragova, a ostale uglavnom ispod poda i u zidovima. [2] Najčešći sastojak čiji se sadržaj može prepoznati bile su željezne pribadače ili čavli (95 posto), zatim ljudska kosa (25 posto); mokraća je dokazana u svim bocama u kojima je testirana (oko četvrtine onih sa sadržajem). Povremeno se nalaze i sitne kosti, trnje, komadići drva i srca izrezana iz tkanine. [2]

Što su pokazali pojedini nalazi?

Londonski muzej čuva bocu iz Frechena s medaljonom u obliku rozete i krivim vratom, pronađenu sa savijenim pribadačama; prema opisu muzeja, vjerojatno je zakopana u magijske svrhe, kao zaštita od vještičarenja. [3] Mali vrč iz Frechena, nađen na mjestu Plaisterer's Halla u ulici Noble Street, sadržavao je devet mjedenih pribadača, od kojih je svaka dvaput savijena; muzej ga datira u razdoblje 1600.-1650. i smatra da je naknadno poslužio kao vještičja boca. [4]

Catharine Moloney opisuje bocu iz Dukes Placea u Aldgateu, koja je na dnu imala gotovo tri tuceta jako korodiranih pribadača od bakrene slitine i datira se u treću četvrtinu 17. stoljeća. Boca je nađena uspravno, a možda je bila namjerno zakopana. [1] Ona navodi i Ralpha Merrifielda, koji je opisao pet boca bellarmine iz Londona; četiri su sadržavale pribadače i, ovisno o boci, čavle, ostrižke noktiju, ljudsku kosu i srca od tkanine. Sve potječu iz druge polovice 17. stoljeća, s rubova grada, a nađene su na mjestima kao što su Temza ili njezina obala, potok i otvoreni prostor. [1]

Kako se tumači običaj?

Moloney prenosi Merrifieldovo tumačenje: boca je protučin za prijenos uroka s žrtve natrag na vješticu, koji se postizao "ozljeđivanjem" prikaza vještice. Antropomorfna boca bellarmine mogla je predstavljati vješticu, a pribadače ili čavli bol. Prema uvjerenju, mokraća žrtve u boci putem simpatetičke magije sprječavala je vješticu da mokri i uzrokovala joj jaku bol dok se urok ne ukloni. Moloney navodi i prijedlog da su urinarne tegobe bile česte u 17. i 18. stoljeću pa su neki bolesnici mogli vjerovati da su žrtve vještičarenja. [1]

Hoggard naglašava da se boce stavljaju na ulaze i izlaze iz zgrade: ognjište je bilo otvoreno prema nebu, a prag se redovito otvarao i zatvarao; željezo je, prema njemu, oduvijek smatrano čarobnim metalom koji je odvratan vješticama i vilama. [2] On također razlikuje zakopane boce od postupka koji se u nekoliko tekstova s kraja 17. stoljeća naziva kuhanjem vještičje boce, "urinarnim pokusom": smatra da je riječ o drukčijoj praksi i da je pogrešno miješati taj postupak s arheološki nađenim bocama. [2]