Grabancijaš

Zašto bi svećenik slao tuču na župu drugoga svećenika i što je trinaesta škola, ona u kojoj se uči čarolija?

Naslovnica starog tiska s natpisom Mathias Grabantzias Diak vu trojem dogodu, uz ime pisca Titussa Brezovatskyja te mjesto i godinu izvedbe, Zagreb 1804.
Naslovnica komedije Mathias Grabantzias Diak Tituša Brezovačkog, Zagreb: Josef Karol Kotche, 1804., digitalizacija Austrijske nacionalne knjižnice, CC0, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Grabancijaš je lik hrvatske i mađarske predaje; zagrebačka ga predaja veže uz Crnu školu na Kaptolu. [1][2]
  • Jagić je 1877. objavio studiju o njemu, na koju se oslanjaju kasniji radovi; spor se vodi oko podrijetla imena i oko toga je li lik nastao u učenoj, svećeničkoj sredini. [1][2]
  • Tituš Brezovački napisao je o grabancijašu komediju izvedenu u Zagrebu 1804. [3]

Gdje je predaja zabilježena?

Prema Jagićevoj studiji iz 1877., koju prikazuje Marjanić, predaja o grabancijašu i pozoju javlja se kod Mađara i Hrvata. U Hrvatskoj je ograničena na krajeve između Mure, Drave i Save, područje koje se nekoć zvalo pars adnexa Regni Hungariae (pridruženi dio Ugarskog Kraljevstva); grabancijaš je ondje poznat još iz Belostenčeva rječnika Gazophylacium iz 1740. [2]

Jagić je građu uzeo iz predaja koje je prikupio Matija Kračmanov Valjavec dok je predavao u gimnaziji u Varaždinu i koje je dijelom objavio u slovenskom časopisu Slovenski glasnik. [2] Ljiljana Marks u radu iz 2009. navodi da su hrvatski pisani zapisi iz Zagreba i okolice razmjerno brojni. [1]

Što je Crna škola i koliko škola ima grabancijaš?

Nazivi crni đak, đak crne škole i crnoškolac, prema Jagiću, potječu od crne odjeće koju su nosili takvi đaci. Marjanić navodi da je Baltazar Adam Krčelić zabilježio kako puk zagrebačko sjemenište zove Crnom školom. [2]

Prema Jagiću, u srednjovjekovnom i isusovačkom nazoru svećenik je morao proći dvanaest škola: četiri gramatike, dvije humanistike, dvije filozofije i četiri teologije. Zamišljena trinaesta škola učila je čarolije, pa je grabancijaš onaj tko je i nju završio. [2]

Što je zagrebačka predaja o tuči?

Marjanić prenosi iz Marksove zbirke iz 1994. zagrebačku pripovijest o mladićima koji su "dolazili ovamo u crnu školu, ovdje na Kaptol, da postanu svećenici", a ondje su, kaže predaja, naučili praviti tuču: kad se dva svećenika posvađaju, šalju jedan drugome tuču da uništi urod njihovih župljana. [2] Slična vjerovanja o svećenicima koji tuču dozivaju zbog zavisti prema drugome svećeniku bilježi, prema Marjaniću, i Jagić. [2]

Odakle taj lik i je li ime točno protumačeno?

Jagić je ime izveo iz talijanske riječi negromanzia, crna magija, odnosno iz njezina iskrivljenog oblika gramanzia; grabancijaš bi bio nositelj gramancije, nekromant. [2] Marjanić spominje i druga tumačenja: mađarski rječnik iz 1604. donosi garabontsa kao magiju i nekromanciju, a garabontsás kao čarobnjaka; Dezső Pais pretpostavlja da bi riječ mogla dolaziti od Brabantia; a Milan Budimir 1966. drži da Jagićevo izvođenje iz talijanske riječi nema veze s njom, nego s grčkom riječju za škrabanje. [2]

Legenda

Grabancijaš je siromašan putujući đak u crnom koji je završio dvanaest škola, a zatim i trinaestu, onu u kojoj se uči čaranje, pa dozivlje oluje i tuču. [1][2]

U Crnoj školi na Kaptolu budući su svećenici učili praviti tuču i, kad bi se dva svećenika posvađala, slali je jedan drugome na polja župljana. [2]

Neki su svećenici pripovijedali da su ih prije Prvog svjetskog rata, a negdje i poslije, optuživali da su napravili tuču. [2]

U rumunjskoj predaji sličan je lik Solomonar, kojemu se suprotstavljaju protusolomonari što donose tuču. [2]

Kronologija

  1. 1604.: Mađarski rječnik Molnára navodi *garabontsa* kao magiju i nekromanciju. [2]
  2. 1740.: Belostenčev rječnik *Gazophylacium* poznaje grabancijaša. [2]
  3. 1804.: U Zagrebu se izvodi komedija Tituša Brezovačkog *Mathias Grabantzias Diak*. [3]
  4. 1877.: Jagić objavljuje studiju o predaji o grabancijašu. [1][2]
  5. 2009.: Ljiljana Marks u *Acta Ethnographica Hungarica* nastavlja Jagićevu studiju. [1]

Ključne osobe i pojmovi

  • Vatroslav Jagić: Slavist koji je 1877. objavio studiju o predaji o grabancijašu i ime izveo iz talijanskog *negromanzia*. [1][2]
  • Matija Kračmanov Valjavec: Sakupljač predaja iz kojih je Jagić polazio. [2]
  • Ljiljana Marks: Autorica rada o predajama o grabancijašu iz 2009. i zbirke iz 1994. [1][2]
  • Crna škola: Narodni naziv za zagrebačko sjemenište, prema Krčeliću. [2]
  • Gramancija: Iskrivljeni oblik talijanskog *negromanzia*, kako ga tumači Jagić. [2]

Što znamo

  • Marks zaključuje da je grabancijaš među mitskim likovima najviše odstupio od funkcionalno sličnih likova, kao što su zmaj, bazilisk, krsnik, táltos, mogut i čarobnjak, te da se potpuno prilagodio kršćanstvu. [1]
  • Jagić je izvor predaje tražio u učenoj, svećeničkoj sredini; Nodilo to nije prihvatio, a danas se, prema Marjaniću, govori o međusobnim utjecajima učene i puke kulture. [2] Prema Boškoviću-Stulli, Jagić se cijeli život držao teorije o selidbi motiva, a njegovu studiju o grabancijašu, putujućem đaku i čarobnjaku koji je tjerao zmajeve, izdvaja kao posebno mjesto u njegovu radu. [4]
  • Podrijetlo imena je sporno: Jagićevo izvođenje iz *negromanzia* osporava Budimir, a Pais predlaže *Brabantia*. [2]

Otvorena pitanja

  • Je li grabancijaš izvorno lik učene, svećeničke kulture ili je mlađi sloj starijeg lika vremenskog čarobnjaka?

Za daljnje istraživanje

  • Jagić, V. (1877). Die südslavischen Volkssagen von dem Grabancijaš dijak und ihre Erklärung. Archiv für slavische Philologie 2, 437 ff.

Izvori