Davenportova braća

Tko su bila braća Davenport?

Doyle piše da su braća rođena u Buffalu: Ira 17. rujna 1839., William 1. veljače 1841. Otac je radio u policiji u Buffalu, a majka je rođena u Kentu u Engleskoj. Doyle navodi da je obitelj 1846. noću uznemiravalo kucanje i drugi zvukovi, a zatim da su braća i sestra Elizabeth, potaknuti događajima u obitelji Fox, počela stolom izazivati kucanje i poruke. [2] Opisuje i brojna očitovanja, od pisanja bez ruke do lebdenja i glazbala u zraku, koja su prema njegovu prikazu počela u njihovoj kući; za te događaje navodi svjedočanstva pisaca, a ne vlastitog promatranja. [2]

Doyle piše da su braća počela javno nastupati, da su ih ispitivali brojni odbori i da je u početku odbor članova publike držao dječake, a poslije ih se vezalo užadima, jer bi uvijek netko posumnjao da su ti ljudi njihovi suradnici. Dodaje da su harvardski profesori 1857. ispitali braću s pet stotina stopa novog užeta, a profesor Pierce u kabinetu između braće, a da nikad nisu objavili izvješće. [2] Doyle piše i da su u Englesku došli nakon deset godina javnih nastupa u SAD-u, 1864., u pratnji velečasnog Fergusona, tajnika D. Palmera i Williama M. Faya. [2]

Kako su se, prema Houdiniju, oslobađali užadi?

Houdini piše da je dugo mislio da su braća mrtva sve dok mu Harry Kellar nije rekao da je Ira živ, a zatim da je 1910., igrajući u Australiji, uredio zapušten grob Williama (umro 1. srpnja 1877.) i razgovarao s Williamom M. Fayem, pa da je u Maysvilleu, u okrugu Chautauqua, posjetio Iru. [1] Tvrdi da mu je Ira "otvoreno priznao da su djela braće Davenport izvedena posve prirodnim sredstvima" i da mu je pokazao pravi "Davenportov čvor" užetom. [1]

Prema Houdinijevu opisu, u svakoj je strani kabineta bila klupa s dvjema rupama. Braća su sjedila jedan nasuprot drugome, stopala čvrsto na podu; užad su im bila omotana oko nogu uz koljena, vezana u gležnjevima, a kraća užad vezana za zapešća provučena je kroz rupe. Za oslobađanje jedan bi pružio noge, a drugi ih povukao, čime se dobivalo malo labavosti u užetu za zapešća. [1] Za uvjet da se ne miču stopalima, braća su, tvrdi Houdini, tražila da im se oko stopala olovkom označi papir; Ira mu je rekao da bi klizili stopalima i papirom zajedno i ostali unutar oznaka. [1] Houdini piše i da je najstroži test bio vezanje oko vrata, u kojem je žena iz odbora bila suradnica. [1]

Houdini je među navodima koje je Ira, kako piše, izričito zanijekao naveo i ona o lebdenju do stropa i o prelasku preko rijeke Niagare. [1] Prema njemu, Ira je rekao da glazbala nikad nisu napuštala njihove ruke, a mnogi bi gledatelji prisegnuli da su ih čuli kako lete iznad glava. [1]

Što o tome piše Doyle?

Doyle za braću piše da su "radila na mnogo nižoj razini" od Homea, ali su grubim sredstvima došla do mnoštva. [2] Navodi da braća sama nikad nisu tvrdila nadnaravno podrijetlo, što bi, kaže, moglo biti zato što je zabava bila privlačnija kad je svaki gledatelj mogao stvoriti vlastito objašnjenje. [2] Prenosi Irine riječi iz pisma Houdiniju: "Nikad u javnosti nismo potvrđivali vjerovanje u spiritizam. To smo smatrali stvarom koja se javnosti ne tiče, niti smo svoju zabavu predstavljali kao rezultat spretnosti ruku, niti kao spiritizam. Prepuštali smo prijateljima i neprijateljima da to riješe među sobom". [2]

Zatim piše da Houdini tvrdi da je Davenport priznao da su rezultati postignuti uobičajenim sredstvima, ali da je Houdini u svojoj knjizi A Magician Among the Spirits "natrpao toliko činjeničnih pogrešaka" i pokazao toliko pristranosti da "njegova izjava ne vrijedi ništa". Doyle tvrdi da pismo koje Houdini navodi ne sadrži takvo priznanje i da je druga navodna Irina izjava, da glazbala nikad nisu napustila kabinet, "dokazivo lažna" jer je gitara u Londonu udarila izvjestitelja The Timesa u lice. [2]

Što je ostalo nedokazano?

Obojica su pristrani izvori. Houdini je mađioničar koji tvrdi da je Ira "otvoreno priznao" i prepričava razgovor iz vlastite memorije i bilješki; Doyle je, prema naslovnici knjige, predsjednik londonskog spiritističkog saveza i prepričava događaje većinom iz knjiga drugih ljudi (Nichols, Randall). [1][2] Irino pismo Houdiniju od 19. siječnja 1909., na koje se Houdini poziva, Houdini djelomično objavljuje u faksimilu; Doyle kaže da u tom pismu nema priznanja. [1][2] Nijedan od dvaju izvora nije izvorna snimka Irinih riječi.