Ivanjska noć

Što se radilo na ivanjsku noć?

Prema Frazeru, vrijeme u kojemu se vatreni običaji u Europi najčešće slave jest ljetni suncostaj, to jest ivanjska noć (23. lipnja) ili ivanjski dan (24. lipnja). Na to je dan kršćanstvo samo "lagano obojilo" blagdanom sv. Ivana Krstitelja. [1] Običaj je zabilježen od Irske na zapadu do Rusije na istoku i od Norveške i Švedske na sjeveru do Španjolske i Grčke na jugu. [1] Frazer navodi srednjovjekovnog pisca prema kojemu su tri glavne značajke slavlja bile krijes, povorka s bakljama oko polja i kotrljanje kotača. Dječaci su, piše taj pisac, palili kosti i druge prljave tvari da dim otjera zmajeve koji u ljetnoj vrućini u zraku ostavljaju sjeme što zagađuje bunare i rijeke, a kotač je značio da Sunce, došavši do najviše točke, počinje silaziti. [1]

Šesnaesto stoljeće opisuje Thomas Kirchmeyer u pjesmi The Popish Kingdome, koju Frazer navodi u engleskom prijevodu: na blagdan sv. Ivana gore veliki krijesovi po svim gradovima, mladići s djevojkama plešu ulicama s vijencima od srdačnika ili verbene i drugog cvijeća, a vjeruje se da onomu tko kroz cvijeće gleda plamen oči neće boljeti. Kad padne noć, trče kroz vatru, bacaju u nju bilje i mole da ih tijekom godine ne spopadne zimica. Neki zapale stari kotač omotan slamom i s vrha brda ga kotrljaju dolje, što izgleda kao Sunce koje pada s neba; vjeruju da se time njihove nevolje bacaju u pakao. [1]

Južnoslavenski seljaci, piše Frazer, na ivanjsku noć redovito pale krijesove, a momci i djevojke plešu i viču oko njih; sama imena sv. Ivana (Ivanje) i ivanjskih vatri (kries) na tu mladež, kaže se, djeluju "poput električnih iskri". [1]

Što Frazer navodi za hrvatske krajeve?

U mjestu Kamenagora u Hrvatskoj pastiri su, prema Frazeru, u krijes bacali devet trogodišnjih loza, a kad bi se zapalile, mladići koji namjeravaju sklopiti brak skakali su kroz plamen. Tko bi preskočio vatru a da se ne opali, ženio bi se u godini dana. U Vidovcu su se dvije djevojke i momak udruživali da zapale ivanjski krijes i skaču kroz plamen; tko skoči dalje, prije će se oženiti. Poslije su momci i djevojke plesali u odvojenim kolima, a momačko kolo udaralo je u djevojačko i prekidalo ga; djevojka koja bi morala pustiti susjedinu ruku napustit će, prema vjerovanju, svoju ljubav. [1] U Srbiji su pastiri na ivanjsku noć, kaže Frazer, palili baklje od brezove kore, obilazili s njima ovčarnike i staje, a zatim se uspinjali na brda i ondje puštali da baklje izgore. [1]

Isti autor bilježi i vjerovanje s krajeva zapadno od Hrvatske: Slovenci oko Gorice i Hrvati u Istri vjeruju da na istu noć vještice vode žestoke bitke s krštenim ljudima, napadajući ih slomljenim kolcima ograda i panjevima. Mudro je zato u jesen iskopati panjeve i odnijeti ih kući, da vještice u ivanjsku noć ostanu bez oružja. Ako su panjevi preteški za vađenje, valja ih čvršće zabiti u zemlju da ih vještice ne mogu izvući. [2]

Zašto je bilje ubrano na ivanjsku noć smatrano posebnim?

Frazer na više mjesta Francuske bilježi vjerovanje da su biljke ubrane na ivanjsku noć osobito snažne. U zapadnofrancuskim pokrajinama Saintonge i Aunis ivanjska je noć bila dan za branje čudotvornog bilja kojim se moglo liječiti groznicu i druge bolesti i zaštititi se od čarobnjaka, ali pod dva uvjeta: berač mora biti natašte i bilje se mora ubrati prije izlaska sunca, inače nema posebnu moć. [2] U Périgordu je branje prije svitanja moralo ići unatraške, uz mrmljanje riječi i određene obrede; tako sabrano bilje čuvalo se kao pouzdan lijek protiv groznice i stavljalo iznad kreveta i vrata kuća i staja da zaštiti ljude i stoku od bolesti, uroka i nezgoda. [2] U Normandiji se vjerovalo da se sjemenke brane na ivanjsku noć bolje čuvaju, a cvijeće ubrano toga dana ne vene; u Perchu su se prije zalaska sunca brale aromatične biljke, među njima puzavica s ljubičastoplavim cvjetovima zvana "Ivanovo bilje" (St. John's herb), a od njih su se plele križevi i vijenci koji su se vješali nad vrata kuća i staja. Kad bi životinja uginula, prema Frazeru, štalu bi očistili, osušene vijence naslagali i zapalili da je dimom očiste. [2] U Marseilleu su, prema izvješću jednog putnika s početka 19. stoljeća, na ivanjsku noć od tri ujutro seljaci donosili na trg cvijeće i bilje za koje se vjerovalo da, ubrano taj dan prije izlaska sunca, liječi mnoge bolesti, a građani su ga kupovali za darove i za kuću. [2]

Frazer piše i da u Vogezima vjeruju da čarobnjaci imaju samo jedan dan u godini i samo jedan sat toga dana za branje štetnih trava za svoju vještinu: ivanjsku noć i trenutak kad zvone crkvena zvona za podnevni Angelus. Zato se u mnogim selima na taj dan ne smije zvoniti u podne. [2] U Tirolu se čarobni čas također veže uz zvonjenje zvona Ave Maria na ivanjsku noć, kad vještice izlaze brati otrovno bilje kojim izazivaju oluje, pa se zvona tada zvone kraće nego obično; u Folgareitu bi se mežnar tiho ušuljao u crkvu i kad sat otkuca tri samo bi nekoliko puta povukao najmanje zvono. [2]

Frazerovo tumačenje i njegove granice

Frazer drži da su se ljetni krijesovi razvili iz drevnog nastojanja da se pomogne Suncu koje na suncostaj počinje "slabiti", ali sam piše da su to samo misli koje su "možda" dovele do slavlja. [1] Isti prikaz navodi i običaj paljenja vatri uoči Prvog svibnja (Walpurgisnacht) radi spaljivanja vještica, koji je u Tirolu, Moravskoj, Saskoj i Šleziji bio ili je još bio raširen. [1]