Defixiones: olovne pločice s kletvama

Tanak olovni listić ispisan kletvom, smotan ili presavijen i spušten u grob, svetište ili bunar.

Oštećena olovna pločica, sivkasta i savijena na rubovima, s tankim ureznim redovima latinskog teksta
Olovna pločica s kletvom protiv žene po imenu Rhodine (defixio), sredina 1. st. pr. Kr., izložak u muzeju Terme (Museo Nazionale Romano), snimila Marie-Lan Nguyen, CC BY 2.5, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Defixiones su bile popularne od 5. stoljeća prije Krista, u uporabi najmanje do 6. stoljeća poslije Krista; do 1985. poznato je oko 1100 primjeraka. [1]
  • Prema D. R. Jordanu, najbolji su neprekinuti dokaz o praksi magije u tisućljeću od klasičnog doba do kraja antike. [1]
  • Platon i Plinije Stariji pišu o strahu od takvih kletvi i o tome kako su ga zakoni i običaji pokušavali obuzdati. [2][3]

Što su defixiones?

Defixiones, poznate i kao pločice s kletvama, ispisani su komadi olova, obično u obliku malih, tankih listića. Njima se željelo nadnaravnim sredstvima utjecati na djelovanje ili dobrobit osoba ili životinja protiv njihove volje. Prema D. R. Jordanu one su postale popularne u 5. stoljeću prije Krista i ostale su u uporabi u sredozemnim zemljama najmanje do 6. stoljeća poslije Krista. Do 1985. bilo je otkriveno oko 1100 takvih natpisa, koji su, kako Jordan piše, najbolji neprekinuti dokaz o praksi magije u tisućljeću od klasičnog doba do kraja antike. [1]

Koliko ih je poznato i kako su izdane?

Oko prijelaza u 20. stoljeće pojavila su se dva posebna korpusa: R. Wünsch objavio je 1897. 220 atičkih olovnih pločica, sve na grčkom, a A. Audollent 1904. 305 primjeraka iz cijelog grčkog i rimskog svijeta, među kojima i pločice na latinskom i drugim starim jezicima. Jordan je 1985. objavio popis više od 650 grčkih pločica koje nisu u tim korpusima; od toga je 189 imalo objavljen tekst, a pet stotina ili više poznato je samo iz objavljenih najava, usmenih vijesti i slično. [1]

Gdje se nalaze i zašto baš tamo?

Prema Jordanu, defixiones se s vrlo malo iznimaka nalaze smotane u svitke ili presavijene u male zamotke, u grobovima, u svetištima podzemnih božanstava ili u onome što su nekoć bile podzemne vode. Oskudni navodi u antičkoj književnosti temelj su teorije da su pločice u grobovima polagane kako bi se prizvali aōroi, "preranu umrle", to jest osobe koje su umrle, bilo nasilno bilo ne, prije vremena koje se smatralo njihovim pravim: vjerovalo se da moraju čekati u grobu, vjerojatno s mogućnošću noćnog lutanja, dok im ne istekne dodijeljeni vijek. [1]

Jordan naglašava da se ta teorija rijetko može provjeriti, jer se starost kostura uz pločice rijetko bilježi. U nekoliko slučajeva ipak je provjerljiva i ide u prilog teoriji: djetinji grob s kraja 5. stoljeća prije Krista na atenskom Kerameikosu, grob mladića iz rimskog carskog doba kraj Korinta, ukop mlade osobe iz 4. ili 5. stoljeća poslije Krista u Ballani u Nubiji i dječji sarkofazi iz oko 400. godine u Rimu. [1]

Što su o takvim kletvama pisali Platon i Plinije?

U jedanaestoj knjizi Zakona Platon razlikuje dvije vrste "otrova": onaj koji tijelo oštećuje drugim tijelima po prirodnom zakonu i onaj koji uvjerava smjelije da mogu naškoditi vračanjem, zaklinjanjem i "čarobnim čvorovima", a druge da su baš oni najviše izloženi moći čarobnjaka. Platon dodaje da je teško znati narav svega toga i da kad se ljudi uznemire pri pogledu na voštane likove pričvršćene na vratima, na raskršćima ili na grobovima roditelja, nema svrhe uvjeravati ih da to prezru jer o tome nemaju sigurno znanje. Predlaže zakon u dva dijela, uz poticaj ljudima da se takvih postupaka čuvaju. Vrač ili vidovnjak koji ozlijedi druge čarolijama treba umrijeti, a ako to nije, sud određuje što mora platiti ili pretrpjeti. [2]

Plinije Stariji u Prirodoslovlju (knjiga 28.) bilježi da nema nikoga tko se ne boji da bi ga mogle "uvezati" zle kletve, pa se zato, kaže, nakon jedenja jaja ili puževa odmah razbijaju njihove ljušture. Navodi i da su već Dvanaest ploča sadržavale odredbe poput "tko je začarao žetvu" i "tko je rabio pogubne zaklinjanja". Prema učenju augura, dodaje, kletve i znamenja ne djeluju na one koji pri započinjanju pothvata izjave da im ne pridaju nikakvu pozornost. [3]

Legenda

Pogled na voštani lik ili na čarobni čvor može čovjeku nanijeti štetu. [2]

Nema nikoga tko se ne boji da bi ga zle kletve mogle uvezati, pa se nakon jela razbijaju ljušture jaja i puževa. [3]

Preranu umrli (*aōroi*) čekaju u grobu, a katkad noću lutaju, dok im ne istekne dodijeljeni vijek. [1]

Ključne osobe i pojmovi

  • Defixio (mn. *defixiones*): Ispisana olovna pločica kojom se nadnaravnim sredstvima željelo utjecati na osobe ili životinje. [1]
  • *Aōroi*: Preranu umrli, koje su pločice u grobovima po teoriji trebale prizvati. [1]
  • R. Wünsch i A. Audollent: Priređivači prvih dvaju korpusa pločica, 1897. i 1904. [1]
  • D. R. Jordan: Istraživač koji je 1985. popisao grčke pločice izvan korpusa. [1]
  • Platon: Grčki filozof koji u *Zakonima* opisuje strah od čarolija i predlaže zakon protiv njih. [2]
  • Plinije Stariji: Rimski pisac koji u *Prirodoslovlju* bilježi strah od kletvi i spominje Dvanaest ploča. [3]

Što znamo

  • Defixiones su ispisani komadi olova, uglavnom tanki listići, popularni od 5. st. pr. Kr. do najmanje 6. st. [1]
  • Pločice se nalaze smotane ili presavijene u grobovima, svetištima podzemnih božanstava i nekadašnjim podzemnim vodama. [1]
  • Teorija o pločicama polaganim uz preranu umrle potvrđena je u nekoliko ukopa, ali se rijetko može provjeriti. [1]

Otvorena pitanja

  • Vrijedi li teorija o preranu umrlima za sve pločice u grobovima? Rijetko se može provjeriti jer se starost kostura uz pločice rijetko bilježi. [1]

Za daljnje istraživanje

  • Jordan, D. R. (2000). New Greek Curse Tablets (1985-2000). Greek, Roman, and Byzantine Studies 41, 5-46.
  • Gager, J. G. (1992). Curse Tablets and Binding Spells from the Ancient World. New York: Oxford University Press.

Izvori