Kamen mudraca

Što su alkemičari pod njim razumjeli

Prema Britannici, kamen mudraca bio je u zapadnoj alkemiji nepoznata tvar kojoj su pripisivali sposobnost da neplemenite metale pretvori u plemenite, ponajprije u zlato i srebro. Zvali su je i "tinkturom" ili "prahom", a držali su da se od nje može dobiti i eliksir života. Budući da se alkemija bavila i usavršavanjem ljudske duše, kamen se povezivao i s liječenjem bolesti, produljenjem života i duhovnom obnovom. [1]

Opisivan je različito: katkad kao obična tvar, svuda prisutna, ali neprepoznata i necijenjena. Postupak kojim se neplemeniti metal trebao preobraziti pratio se, prema istom izvoru, po promjenama boje: crna je značila "smrt" stare tvari prije njezina obnavljanja, bijela boju potrebnu za srebro, a crvena, najviši stupanj, boju potrebnu za zlato. [1] Povjesničar Lawrence Principe napominje da je nada u pronalazak kamena bila jedan od snažnih poticaja alkemičarima, ali da su oni usput pridonijeli rudarstvu i metalurgiji, ljekarništvu i medicini. [3]

Zosim: teorija iza pokušaja

Najstariji alkemičar o kojem postoje razmjerno pouzdani podaci jest Zosim iz Panopolisa u Gornjem Egiptu, djelatan oko 300. godine. Prema Principeu, alkemija se kao zasebna disciplina vjerojatno u 3. stoljeću oblikovala spajanjem obrtničke i filozofske tradicije u grčko-rimskom Egiptu. Smatra se da je napisao oko dvadeset osam knjiga, od kojih je većina izgubljena. Opisivao je pomagala za destilaciju, sublimaciju i filtriranje, a Principe njegove spise smatra dokazom povezanog istraživačkog programa usmjerenog na preobrazbu metala. Prema njemu, alkemičari nisu radili "naslijepo": već u Zosima vide se teorijska načela koja su vodila praktičan rad. [3]

Geber: tri reda lijeka

Spisi arapske alkemije koji se pripisuju Džabiru ibn Hajjanu, prema Williamu Newmanu, ne mogu biti djelo jednog čovjeka: njih je gotovo tri tisuće, a razlikuju se stilom i sadržajem, kako je četrdesetih godina 20. stoljeća pokazao Paul Kraus. Većina je vjerojatno nastala u 9. i 10. stoljeću. Taj korpus bio je važan prijenosnik teorije da se svi poznati metali sastoje od sumpora i žive. [2] U 12. stoljeću Gerard iz Cremone preveo je na latinski Džabirovu Sedamdeset knjiga (Liber de septuaginta). [2]

Latinski pisac koji je sebe nazivao Geberom, od arapskog Džabir, napisao je Summa perfectionis magisterii ("Zbroj savršenstva ili savršeno majstorstvo"), možda najslavniju alkemijsku knjigu srednjeg vijeka. Newman navodi da je nastala vjerojatno krajem 13. stoljeća, a da ju je napisao franjevac poznat kao Pavao iz Taranta; u njoj nema ni traga Džabirovu "metodi ravnoteže". Uz Summu se katkad objavljuju i četiri druga spisa pripisana Geberu, ali su, prema istom izvoru, znatno kasniji i ne mogu imati istog autora. [2]

U Summi je izložena i teorija triju redova "lijekova", sredstava za preobrazbu metala: lijek prvog ili drugog reda mijenja neplemeniti metal samo površinski i privremeno, a tek lijek trećeg reda daje pravo i trajno srebro ili zlato. [2] Slično razlikovanje nalazi se u engleskom prijevodu Geberovih djela iz 1678.: lijek trećeg reda uklanja svako kvarenje i usavršava metale, a rad prvog reda zove se manji, drugog srednji, a trećeg veći. [6] Naslovnica toga engleskog izdanja predstavlja knjigu kao spis "o istraživanju i savršenstvu kamena mudraca" (Philosophers-stone). [6] Newman navodi da se autor Summe, kao i arapski uzori, izričito poziva na tehniku raspršivanja znanja, pri kojoj se tekst dijeli tako da se dijelovi ne mogu čitati redom; tu su tehniku preuzeli i pisci renesanse, među njima Agrippa. [2]

Ivan od Rupescisse: kamen za Crkvu

Franjevac Ivan od Rupescisse (Jean de Roquetaillade), rođen oko 1310. u Auvergneu, napisao je oko 1350. Knjigu svjetla. Principe prenosi njegovo objašnjenje: očekujući dolazak Antikrista i pljačku Crkve od tirana, htio je govoriti o "velikom kamenu mudraca" kako bi pomogao Rimskoj crkvi. Principe to naziva alkemijom kao sredstvom crkvene sigurnosti. [3]

Basil Valentine i Dvanaest ključeva

Alkemijska tradicija 17. stoljeća uz kamen je vezala i ime "Basila Valentina". U engleskom izdanju Hermetičkog muzeja iz 1893. (prijevod A. E. Waitea prema latinskom izdanju iz 1678.) Dvanaest ključeva predstavlja se kao ključevi kojima se "otvaraju vrata znanja o najstarijem kamenu" i "otpečati najtajnije vrelo zdravlja", a pisac se potpisuje kao "brat benediktinskog reda". U dodatku govori o "velikom kamenu drevnih mudraca" kojim su pravi mudraci produljivali život do krajnje granice, a ključevi su, kako piše, slikovit prikaz njegova umijeća. [5]

U spisima pod imenom Basila Valentina spominju se događaji nakon njegove smrti, primjerice otkriće Amerike. [4]

Je li itko dobio zlato?

Tvrdnje o dobivanju zlata kasnije su provjeravane i nisu potvrđene: pariška Akademija znanosti imenovala je odbor da provjeri pokuse Cypriena Théodorea Tiffereaua iz 1850-ih, ali ih ni on ni drugi nisu mogli ponoviti, a probe metode Stephena Emmensa iz 1890-ih u Sjedinjenim Državama i Engleskoj nisu dale ohrabrujuće rezultate. [3]