Deeovo crno ogledalo

Što je to ogledalo i odakle dolazi?

Ogledalo je gotovo okruglo, mjeri otprilike 185 × 195 mm, debelo je oko 13 mm i teško 882 grama. Obje su mu strane fino brušene i visoko polirane, a pri vrhu ima kratku kvadratnu ručku s probušenom rupom, oko koje je rub malo oštećen, možda od vješanja. [1] U British Museumu čuva se pod brojem 1966,1001.1, a izloženo je u Galeriji prosvjetiteljstva. [1]

Campbell i suradnici 2021. analizirali su ga prijenosnim rendgenskim fluorescentnim uređajem i usporedili sastav s uzorcima ležišta iz Meksika. Ogledalo se podudara s obsidijanom iz Pachuce, kao i drugo, njemu najsličnije okruglo ogledalo u British Museumu, nabavljeno 1907.; još dva predmeta iz istog muzeja (jedno ogledalo i jedna pravokutna ploča) potječu iz Ucarea. [1] Pachuca se nalazila u aztečkom teritoriju i bila je najintenzivnije iskorištavano ležište. [1] Autori zaključuju da su sva ispitana obsidijanska ogledala u British Museumu meksičkog podrijetla. [1]

Što su takva ogledala značila u Meksiku?

Okrugla aztečka ogledala poznata su vrsta predmeta: autori navode 18 takvih ogledala u zbirkama diljem svijeta, a većina ima ručku kojom se vjerojatno vezala na tijelo ili kip. [1] Franjevački misionar i etnograf Bernardino de Sahagún opisuje majstore koji su izrađivali ogledala, a obsidijan se u aztečkom svijetu rabio i za lijekove i zaštitu: sjajna ga je površina branila od zlih duhova i, vjerovalo se, hvatala sliku i dušu osobe. [1] Božanstvo Tezcatlipoca, čije ime znači "dimeće ogledalo", prikazuje se s okruglim obsidijanskim ogledalima na glavi, prsima ili leđima; među njegovim osobinama su i predviđanje u kaotičnom svijetu, a njegovo ogledalo služi kao sredstvo i simbol otkrivenja, slutnje i moći. [1]

Kako je ogledalo došlo u Europu?

Pouzdan odgovor ne postoji. Popisi ranih pošiljaka iz Meksika nakon osvajanja (1519.-1521.) uključuju ogledala, među njima osam ogledala raznih vrsta poslanih pod nadzorom Diega de Sota. [1] Autori navode dvije mogućnosti kako je Dee do njega došao: tijekom studija u Louvainu 1548.-1550. ili, kasnije, za boravka u Bohemiji početkom 1580-ih. [1] Dee se zanimao za Novi svijet i savjetovao je engleske pomorske pothvate između oko 1550. i 1570. [1]

Što o ogledalu pišu stari izvori?

Najranije svjedočanstvo o vezi s Deejem iskaz je Thomasa Hawesa u sudskom sporu iz 1624. On je prije kraja 1618. u kući Johna Pontoisa, kojemu su pripale Deeove knjige i drugi predmeti, vidio "okrugao ravan kamen poput kristala" za koji je Pontois govorio da ga je anđeo donio doktoru Deeju, a "u njemu je radio i spoznavao mnoge čudne stvari". [1] Pontoisova je zbirka rasprodana 1625. i 1626. [1]

Oko 1770. ogledalo je bilo u posjedu Horacea Walpolea. Walpoleova naljepnica na kutiji glasi da je to "crni kamen u koji je dr. Dee pozivao svoje duhove", da se kamen spominjao u katalogu zbirke grofova Peterborough i da je od njih došao do lady Elizabeth Germaine. Taj se katalog izgubio; Walpole je 1784. zabilježio opis iz njega. [1] Zbirka grofova Peterborough prešla je 1705. na sir Johna Germaina, a zatim na lady Elizabeth Germaine. [1]

Na drugoj naljepnici Walpole prepisuje stihove iz satirične Butlerove pjesme Hudibras o Deeovu pomoćniku Kelleyju. [2][4]

Što o njemu kaže muzej i što autori smatraju

Predmet se nalazio u Walpoleovoj zbirci oko 1770., a ranije u zbirci grofova Peterborough; do 1966. prodavan je na dražbama najmanje četiri puta. [1] British Museum razvrstao ga je prema povezanosti s Deejem, u odjel Britanije, Europe i prapovijesti, a ne prema podrijetlu. [1] Autori smatraju da je Deeu ogledalo bilo nepoznat i poticajan predmet, možda i zbog Tezcatlipocina ogledala kao simbola predviđanja, te da je u Europi u njegovo doba magijska uporaba, osobito crnih ogledala, već postojala. [1]

U Casaubonovu izdanju zapisa o razgovorima s duhovima kao sredstvo gledanja spominju se shew-stone i kristal. Dee u jednom zapisu piše da su kamenu za gledanje pristupili iz dvaju razloga, a drugdje bilježi da se Kelleyju nakon pola sata molitve anđeo Ave ukazao u kamenu za gledanje. [3]