"Friedrich Spee: isusovac koji je napisao protiv mučenja"

Tko je bio Friedrich Spee?

Friedrich Spee rodio se 25. veljače 1591. u Kaiserswerthu na Rajni, a 1610. ušao je u Družbu Isusovu. [1][2] Za svećenika je zaređen 1622. [1][2] Poučavao je i propovijedao u više gradova, među njima u Paderbornu, Kölnu, Speyeru i Trieru. [1] U Paderbornu je poučavao filozofiju (1623.-1626.), a 1630. postao je profesor moralne teologije. [2] Neki izvori godinu njegova imenovanja za profesora u Paderbornu navode kao 1624. [1] U Paderbornu je radio i kao dušobrižnik, a to je uključivalo duhovnu pomoć onima koje su osuđivali i pogubljivali zbog vještičarenja. [2][3] U Peineu je 1629. na njega izvršen napad: jedan izvor govori o pokušaju ubojstva, a drugi o tome da ga je fanatični protivnik katoličanstva teško ranio dok je propovijedao. [1][2]

Umro je u Trieru 7. kolovoza 1635. od zaraze koju je dobio njegujući bolesne i ranjene nakon što su carske postrojbe u ožujku te godine zauzele grad. [1][2]

Što je Cautio criminalis i kako je nastala?

Cautio criminalis, seu De processibus contra sagas liber ("Oprez u kaznenom postupku, ili knjiga o procesima protiv vještica") tiskana je 1631. u Rintelnu bez Speeova imena i bez njegova dopuštenja. [1] Tiskao ju je pod pseudonimom "Theologus Romanus" luteranski tiskar Peter Lucius, i to za benediktince koji su zbog Edikta o restituciji (1629.) preuzeli zgradu sveučilišta u Rintelnu. Pretpostavlja se da je rukopis, bez Speeova odobrenja, dostavio neki plemić iz Paderborna. [3]

Drugo izdanje, koje je Spee sam pripremio, izašlo je 1632. i zamalo ga je koštalo isključenja iz Družbe; za njega su znali provincijal Goswin Nickel i general Muzio Vitelleschi. [3] Knjiga ga je dovela do privremenih teškoća s poglavarima i izazvala snažne kritike. [2] Kao mjesto drugog izdanja iz 1632. (editio secunda) neki izvori navode Köln, a na naslovnici stoji Frankfurt. [3][4]

Što piše u knjizi?

Naslovnica kaže da je knjiga potrebna njemačkim vlastima, a savjetnicima i ispovjednicima knezova, inkvizitorima, sucima i drugima vrlo korisna za čitanje. [4] Podijeljena je na 51 pitanje (dubium), od "postoje li vještice doista" do "kakav je kratak sažetak postupka koji se danas kod mnogih rabi". [4]

Spee ne niječe da vještice postoje: na prvo pitanje odgovara potvrdno i dodaje da je, kad je više puta i pozorno razgovarao s optuženima u zatvorima, često bio u nedoumici što da vjeruje, ali ipak zaključuje da među ljudima zaista ima nekih koji čine zlodjela čarolijom. [4] Njegov je prigovor postupku: pita se, među ostalim, je li vjerojatno da Bog dopušta da se nevini ponekad upletu u procese (pitanje 10) i je li vjerojatno da se to doista događa, to jest da su i nevini stvarno upleteni (pitanje 11), treba li optuženima dopustiti obranu (17), je li mučenje prikladno sredstvo za otkrivanje istine (27) i treba li ga, jer je tako opasno, ukinuti (29). [4]

Upečatljiv je prizor u pitanju 20. Spee tamo prenosi razgovor s jednim prijateljem koji kaže da se krivci ne moraju dugo tražiti: neka sudci uhite "kapucine, isusovce, sve redovnike" i muče ih, "priznat će"; ako treba više ljudi, neka uhite prelate, kanonike i doktore. Zaključak glasi sic omnes Magi sumus, "tako smo svi vještci". [4] Smisao je u tome da priznanje iznuđeno mučenjem ne dokazuje krivnju. [4]

U pitanju 19 Spee pripovijeda što mu je poznato o jednom svećeniku koji je na lomaču ispratio gotovo dvjesto optuženih žena. Taj je prije ispovijedi pitao jesu li voljne i u ispovijedi priznati isto što su pod mučenjem priznale sucu; one koje nisu odmah obećale da hoće, odbijao ih je ispovjediti. [4]

Je li Spee bio ispovjednik u Würzburgu?

Predaja kaže da je Spee dugo bio ispovjednik osuđenih vještica u Würzburgu [1], u vrijeme velikog progona koji je ondje trajao od 1626. do 1631. (vidi članak o Würzburgu). Za tu pretpostavku nema dokumentarne potvrde. [1] U Würzburgu je Spee studirao, a pastoralni rad s osuđenima povezuje se s Paderbornom. [2]