Würzburg: veliki progon vještica od 1626. do 1631.

Tko je bio Philipp Adolf von Ehrenberg?

Philipp Adolf von Ehrenberg rodio se 23. rujna 1583. u Ehrenbergu kraj Heinsheima na Neckaru. Za würzburškog je biskupa izabran 6. veljače 1623., a umro je 16. srpnja 1631. u Würzburgu. Neue Deutsche Biographie povezuje ga s progonima vještica u knezbiskupiji, koji su dosegnuli vrhunac od 1626. do 1629., i bilježi da je izraz "wirzburgisch werck", "würzburško djelo", postao u Carstvu poslovičan za oštro postupanje protiv vještica. [3] Bio je nećak svojeg prethodnika Juliusa Echtera von Mespelbrunna, za čije su vladavine progoni počeli oko 1590. [4]

Koliko je žrtava i što ta brojka znači?

Diözezanski arhiv biskupije Würzburg u predgovoru uz popis svojih spisa piše da su procesi protiv navodnih vještica za Ehrenbergove vladavine dosegnuli "strašan vrhunac" i da su do 1629. poprimili obilježja sustavnog progona. Prema tom izvoru, "nije manje od 900" osoba optuženih za vještičarenje trebalo je u njegovo vrijeme biti spaljeno u cijeloj knezbiskupiji, a samo u biskupskom gradu više od 200. Arhiv brojku iznosi s glagolom "sollen" ("navodno"), dakle kao procjenu. [2]

Povijesni leksikon Bavarske za posljednju fazu, od 1626. do 1630., za Bamberg i za Würzburg navodi po 900 do 1200 žrtava na cijelom području. U njegovoj tablici najmanjih dokazivih brojeva pogubljenja za mjesto Würzburg stoji 376 (1616.-1617. i 1626.-1630.), a za Gerolzhofen 272 (iste godine). Leksikon naglašava da su to samo dokazive najmanje vrijednosti i da zbog stanja izvora brojke mogu jako odstupati. [1]

Elena Bräutigam u predavanju iz 2014. spominje popis pod naslovom "Verzeichnis der Hexen-Leut, so zu Würzburg mit dem Schwerdt gerichtet und hernacher verbrannt worden" ("Popis ljudi optuženih za vještičarenje koji su u Würzburgu pogubljeni mačem, a potom spaljeni"). Prema njezinu navodu, popis bilježi 42 skupna spaljivanja u gradu od 1627. do 1629. i otprilike 219 pogubljenih. Navodi i letak objavljen u Bambergu 1630. ("Neue Zeitung von sechshundert Hexen"), u kojem piše da je biskup u würzburškoj biskupiji dao spaliti više od devet stotina ljudi. [4]

Brojke se dakle odnose na različita područja, godine i načine brojenja (grad ili cijela knezbiskupija, pogubljeni ili optuženi, popisi ili procjene) i ne mogu se jednostavno zbrajati. Zato su ovdje navedene zajedno s izvorom, a ne kao jedan zbroj. [1][2][4]

Tko je stradao?

Povijesni leksikon Bavarske piše da su žrtve u franačkim knezbiskupijama dolazile iz svih zanimanja, staleža i dobnih skupina te da su među njima bile ne samo žene nego i djeca i muškarci. [1] Diözezanski arhiv navodi da je među würzburškim žrtvama bilo i mnogo svećenika, većinom klerika iz katedralnog kaptola te iz kolegijatnih kaptola Neumünster, Haug i St. Burkard. [2] Bräutigam navodi da je broj djece i klerika među žrtvama bio upadljivo velik. [4]

Kako se postupalo protiv svećenika?

Spisi diözezanskog arhiva podrobno pokazuju kako je tekao postupak protiv klerika. Budući da su svećenici zbog povlastice izuzeća bili izuzeti od svjetovnog sudovanja, postupak je najprije vodio poseban duhovni sud, u kojem su sudjelovali generalni vikar, fiskal, nekoliko prisjednika i zapisničar. Kad bi optuženi više puta potvrdili priznanje, slijedila je degradacija: poseban crkveni sud oduzimao im je svećenički status, a pomoćni biskup skidao im je ruho i oznake službe u kapeli. Zatim su ih predavali svjetovnom sudu radi kazne, jer je tek tako smrtna kazna mogla biti izvršena. [2]

Sačuvani su i zapisnici s ispitivanja, mučenja i priznanja izvučenih mučenjem, kao i optužbe (denuncijacije) na kojima su se postupci temeljili. Arhiv čuva 67 jedinica građe iz razdoblja od 1627. do 1631. (jedna je iz 1642.). [2]

Što je pokretalo progon?

Povijesni leksikon Bavarske navodi da su društvene i gospodarske napetosti oko 1600. i novčani interesi progonitelja bili znatan dio optužbi. [1] Diözezanski arhiv dokumentira jedan konkretan mehanizam: pravna osnova za zapljenu imovine pogubljenih klerika bio je mandat koji je Ehrenberg izdao 10. lipnja 1627., a 28. srpnja 1627. uslijedila je uputa o preuzimanju imovine osoba pogubljenih zbog vještičarenja, u gradu i na selu. Za klerike je izrađivan popis cjelokupne imovine, ona se prodavala, a iznos preostao nakon odbitka troškova procesa i zatvora dijelio se među biskupom, kaptolom koji je sudjelovao u postupku i nasljednicima. [2] Bräutigam navodi da se 25. ožujka 1629., prema jednom popisu, u državnoj blagajni nalazilo 80.000 guldena i da su tu blagajnu zvali "Hexenkasse", "blagajna za vještice". [4]

Uz to Bräutigam piše o nepovoljnim vremenskim prilikama. Prema kronici koju citira, 27. svibnja 1626. u Franačkoj su izmrzli vinova loza i već procvjetalo žito; slijedile su loše žetve, glad, kuga i poskupljenja, a s njima i broj prijava i procesa. Tridesetogodišnji rat dodatno je slabio područje pljačkama i prolascima vojski. [4]

Kako je progon završio?

Povijesni leksikon Bavarske piše da su würzburški i bamberški procesi završili oko 1630. zahvaljujući intervenciji cara odnosno carskih sudova, koji su inzistirali na redovitom pravnom putu i zabranili da se vještičarenje nadalje tretira kao iznimni zločin (crimen exceptum). [1] Bräutigam opisuje kako je to izgledalo u Würzburgu: komesara za vještice dr. Johanna Friedricha Burckhardta optužili su 1628. drugi optuženi, no on je pobjegao u Speyer i podnio tužbu Carskom komorskom sudu, koji je biskupu poslao nalog (mandatum inhibitorum) kojim su mu zabranjeni daljnji progoni. Nakon 42. spaljivanja, 30. kolovoza 1629., više nije bilo pogubljenja, a zatvorenici su pušteni u roku od dvanaest mjeseci. [4] Ehrenberg je umro 16. srpnja 1631. [3]

Zabrana progona došla je tek kasnije: Povijesni leksikon bilježi da je Johann Philipp von Schönborn, biskup u Würzburgu od 1642., 1669. zabranio progone vještica u svojim područjima, mjestimice protiv volje stanovništva koje je prosvjedovalo. [1]

Posljednja žrtva: Maria Renata Singer von Mossau

Povijesni leksikon Bavarske navodi da je vjerovanje u vještice, koje je još postojalo, 1749. u Würzburgu zatražilo posljednju žrtvu: Maria Renata Singer von Mossau, subpriorica samostana Unterzell, osuđena je kao vještica, a stara je redovnica, uz veliko odobravanje stanovništva, obezglavljena i spaljena. [1] Diözezanski arhiv čuva prijepis zapisnika Dvorske komore iz 1749. o njezinu spaljivanju, koji je prepisao Anton Ruland, svećenik, zastupnik u saboru, knjižničar i sveučilišni profesor. [2] Bräutigam navodi pojedinosti: nakon ispitivanja, u kojem je priznala sve optužbe, Maria Renata degradirana je 23. svibnja 1749.; svjetovni sud osudio ju je 18. lipnja, a pogubljena je 21. lipnja 1749. u dobi od 70 godina; slučaj je privukao pozornost učenjaka u Münchenu i Marije Terezije u Beču te potaknuo raspravu o zakonitosti procesa protiv vještica. [4]