Simon Mag: Djela apostolska i Pseudoklementine

Što o Simonu piše Novi zavjet?

Djela apostolska spominju Simona samo u osmom poglavlju. Prije dolaska đakona Filipa taj je čovjek u gradu Samariji prakticirao čarolije i opčinjavao narod, tvrdeći da je netko velik; slušali su ga svi, od najmanjega do najvećega, i govorili da je on "velika Božja sila". Kad su Samarijanci povjerovali Filipu i dali se krstiti, krstio se i Simon te je ostao uz Filipa, zadivljen znamenjima koja je gledao. [1]

Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli za Samariju, poslali su Petra i Ivana, koji su molili da vjernici prime Duha Svetoga i polagali ruke na njih. Simon je vidio da se Duh daje polaganjem apostolskih ruku pa im je ponudio novac i zatražio istu vlast. Petar mu je odgovorio da njegov novac propadne s njim jer je mislio da se dar Božji može kupiti, da nema ni dijela ni uđela u toj stvari jer mu srce nije pravo pred Bogom, te ga je pozvao da se pokaje i moli. Simon je zamolio da se oni mole za njega kako ga ne bi zadesilo ništa od izrečenoga. [1] Tim se događajem Simon u tom tekstu prestaje spominjati.

Kako ga prikazuju Pseudoklementine?

Pseudoklementine su spisi koji se pripisuju Klementu Rimskom; sačuvani su kao Recognitions (Prepoznavanja) i Homilije. U njima je Simon stalni protivnik apostola Petra, a pripovijeda ih Klement. U Prepoznavanjima Klement dolazi u Cezareju i čuje da će Petar sutradan raspravljati sa Samarijancem Simonom. [2]

Opis Simona ondje daju njegovi bivši pomoćnici Nikita i Akvila, koji tvrde da su ga poznavali od mladosti i napustili ga kad su shvatili da je prevarant i mag. Prema njima, Simon je izvrsno obrazovan u grčkoj književnosti, žudi za slavom i želi da ga drže moćnošću višom od Boga Stvoritelja te da ga drže Kristom, a naziva se "Stojećim", jer tvrdi da se nikad ne može raspasti. [2] Prema istom izvoru, nakon smrti Ivana Krstitelja Simon se uvukao među trideset glavnih učenika Dositeja, a zatim ga počeo omalovažavati. [2]

Simonove navodne moći nabrojene su u govoru koji mu Akvila pripisuje (II, 9): da postane nevidljiv, da prolazi kroz planine kao kroz glinu, da se baci s litice i nepovrijeđen stigne na tlo, da oživi kipove, da ga vatra ne spali, da promijeni lice ili da se uzdigne u zrak. Akvila odmah dodaje (II, 10) da su neke od tih stvari, koje je Simon prikazivao kao svoja nedavna djela, bile poznate još od vremena njihovih otaca, pa je Simon želio zavarati čak i njih, svoje pomoćnike. [2] Prizor s Dositejem nalazi se u Homilijama (II, 24), a u svom govoru Klementu ga navodi Akvila: Dositej udara Simona štapom, a štap prolazi kroz njega kao kroz dim, nakon čega mu se Dositej klanja kao Stojećem. Simon u Homilijama putuje s Helenom, za koju kaže da ju je spustio s najviših nebesa i da je ona premudrost zbog koje su se borili Grci i barbari. [3]

U Prepoznavanjima Nikita ipak postavlja pitanje: zar nije čudesno ono što Simon čini: leti kroz zrak, spaja se s vatrom, tjera kipove da hodaju i brončane pse da laju (III, 57)? [2] U X. knjizi Prepoznavanja Faustinijan, Klementov otac, dolazi kući sa Simonovim licem, ali vlastitim glasom; ukućani se užasnuti povlače, a samo Petar vidi njegovo pravo lice, koje je, kaže, Simonovom vještinom ostalima izgledalo promijenjeno. [5]

Što je s letom nad Rimom?

Ni u Djelima apostolskim ni u Pseudoklementinama (I.–III. i X. knjiga te II. homilija) nema priče o letu nad Rimom. Nalazi se u Djelima Petrovim, u poglavljima 31. i 32. (prijevod M. R. Jamesa). Simon tamo pokušava dokazati da Petar griješi o pravom Bogu, a kad izgubi povjerenje svjetine, objavljuje da će sutradan odletjeti k Bogu. Na Svetoj cesti okupi se velika svjetina, a Simon se uzdigne visoko iznad Rima. Petar se pomoli da Simon padne, ali ne umre, nego da mu se noga slomi na tri mjesta; tako se i zbiva. Svjetina ga zasipa kamenjem i odlazi vjerovati Petru, a Simona noću odnose u Aricu (Aricia), zatim u Terracinu, gdje ga liječe liječnici. Tekst završava rečenicom da je Simon, anđeo Sotonin, došao do svoga kraja; iz toga se zaključuje da je umro, ali se smrt ne opisuje izravno. [4]

Justin Mučenik, u Prvoj apologiji, 26. poglavlju, spominje Simona Samarijanca iz Gita koji je za cara Klaudija u Rimu činio čarolije snagom đavola i bio poštovan kao bog; kaže da su mu Rimljani podigli kip na Tiberu između dva mosta s latinskim natpisom "Simoni Deo Sancto". Uz njega spominje Helenu, ženu koja ga je pratila i za koju Samarijanci govore da je prva zamisao što ju je on stvorio, te Simonova učenika Menandra, Samarijanca iz mjesta Capparetaea, koji je u Antiohiji zavodio ljude čarolijama. [6]