Plinije Stariji o magima: Prirodoslovlje, 30. knjiga

O čemu piše 30. knjiga?

Plinije Stariji rimski je enciklopedist. Naslov 30. knjige odnosi se na lijekove dobivene od živih bića; počinje poglavljima o magiji, a zatim prelazi na lijekove razvrstane po bolestima, počevši od zubobolje. [1]

Odakle magija po Pliniju?

U prvom poglavlju Plinije najavljuje da će nastaviti razotkrivati "prijevare" magijske vještine i da joj posvećuje toliko pozornosti jer je, kako piše, bila najutjecajnija na svijetu. Smatra da nitko ne sumnja da je magija nastala u medicini, pod izlikom brige za zdravlje; zatim je u sebe uključila obećanja i "sva sredstva religije", a naposljetku astrologiju, jer svatko želi znati svoju budućnost. Tako je, kaže, zavladala velikim dijelom svijeta i "kraljevima nad kraljevima" na Istoku. [1] Prevoditelji u bilješci prenose da Ajasson osporava tvrdnju o medicini kao izvoru. [1]

Prema drugom poglavlju, umijeće je potjecalo iz Perzije od Zoroastra, ali nije sigurno je li postojao jedan ili dva Zoroastra. Eudoks i Aristotel, prema Pliniju, smještaju toga Zoroastra šest tisuća godina prije Platonove smrti, a Hermip piše da je njegov učitelj Agonak živio pet tisuća godina prije Trojanskog rata. Plinije se čudi kako su se predaje o umijeću održale tisućljećima iako su pisana djela propala i nije bilo neprekinutog nasljeđa učitelja. [1] Čudi se i Homeru koji o magiji šuti u prikazu Trojanskog rata, dok se u Odiseji, kaže, tolik dio posvećuje magiji da bi se moglo zaključiti da se pjesma temelji samo na njoj, ako Proteja, Sirene, Kirku i prizivanje sjena tako shvatimo. [1]

Prvi pisac o magiji čija su djela u njegovo doba još postojala, koliko Plinije zna, bio je Ostanes, koji je pratio perzijskog kralja Kserksa u pohodu na Grčku. Za Ostanesa tvrdi da je uz put raširio klice tog umijeća po svijetu kroz koji su Perzijanci prolazili i da je u Grcima izazvao ne samo sklonost nego pomamu za magijom; kao dokaz navodi Pitagoru, Empedokla, Demokrita i Platona, koji su putovali preko mora da bi je naučili. Demokrita smatra glavnim krivcem za to što je ljude očarao "privlačnim himerama", iako neki njegovi štovatelji poriču da je Demokrit napisao te knjige. [1] Bostock i Riley u bilješci uz tvrdnju da je Ostanes prvi raširio magiju prenose Ajassonovo osporavanje i dodaju da je ta tvrdnja neprihvatljiva. U drugoj bilješci prenose Ajassonovu primjedbu da tajne filozofije nisu nužno isto što i magija. [1]

Plinije spominje još i jednu sljedbu magova koja vodi od Mojsija, Jannesa i Lotapee, koje naziva Židovima, te ciparski ogranak i drugog Ostanesa, koji je pratio Aleksandra Velikog. [1] Prevoditelji pretpostavljaju da su Mojsija egipatski svećenici prikazivali kao maga zbog čuda pred faraonom i da su Grci preuzeli taj prikaz; za Jannesa pišu da je Plinije pogriješio o njegovu narodu i da su Jannes i Jambres, prema Eusebiju, bili egipatski pisci i magi koji su se suprotstavili Mojsiju. [1]

Rim, druidi i Neron

U trećem poglavlju Plinije kaže da tragovi magije u Italiji postoje u Zakonu dvanaest ploča te da je Senat 657. godine od osnutka Rima (97. pr. Kr. prema uobičajenom računanju) zabranio ljudske žrtve, nakon čega su obredi prestali javno, a neko vrijeme i potpuno. [1]

U četvrtom poglavlju piše da je car Tiberije suzbio druide Galije, "to pleme vračeva i liječnika"; prema bilješci prevoditelja, to je učinjeno službeno, ali bez trajnog učinka, i druidi su kao staleš opstali još mnogo stoljeća. Plinije dodaje da Britanija i dalje njeguje magiju s tolikom svečanošću da bi se moglo činiti da je ona Perzijancima dala obrede. Zahvalnost Rimljanima duguje se, kaže, što su okončali "grozne" običaje po kojima je ubiti čovjeka bilo najpobožnije djelo, a jesti njegovo meso najveća korist za zdravlje. To tvrdi Plinije. [1]

Peto poglavlje bavi se Neronom. Plinije navodi da je Neron za magijom čeznuo strašću koju nije nadmašila ni njegova ljubav prema liri i tragičkom pjevanju, da mu nije nedostajalo ni bogatstva ni moći ni sposobnosti učenja, ali da je ipak odustao. Za Plinija je to "neizmjeran, neosporan dokaz" lažnosti umijeća. [1] U šestom poglavlju spominje da je mag Tiridat, kojemu je Neron darovao kraljevstvo, došao na Neronov dvor s drugim magima i uputio cara u obredne gozbe te vještine; car ipak od njega, iako mu je darovao kraljevstvo, nije mogao dobiti samu vještinu. [1] Magi se, prema Pliniju, izgovaraju i tvrdnjom da se bogovi ne odazivaju osobama s pjegama na koži. [1]

Apion i krtica

Plinije prenosi tvrdnju gramatičara Apiona, kojega je kao mladić vidio, da je biljka koja se u Egiptu zove osiritis dobra za proricanje, ali da onaj tko je iščupa cijelu iz zemlje umire na licu mjesta. Apion je tvrdio i da je dozivao duhove mrtvih da upita Homera o domovini i roditeljima, ali, kaže, ne usuđuje se otkriti odgovor. [1] Plinije to navodi kao primjer laži starih magova. [1]

U sedmom poglavlju kao dokaz isprazne naravi magije navodi da magi najviše cijene krticu, životinju koju je priroda osudila na sljepoću i podzemni život: tko proguta srce krtice, još kucajuće, po njihovoj tvrdnji dobiva dar proricanja. Zub žive krtice, vezan uz tijelo, trebao bi liječiti zubobolju. [1] Osmo poglavlje počinje popisom lijekova koje magi preporučuju, primjerice pepelom glave psa koji je uginuo bijesan ili zubom zmije protiv zubobolje; nakon toga knjiga nabraja lijekove po bolestima. [1]

Je li Plinije skeptik?

Plinije je oštar kritičar magije. Kao dokaz protiv nje navodi Nerona, a u četvrtom poglavlju osuđuje ljudske žrtve. U šestom poglavlju piše da je magija sama po sebi odvratna, isprazna i lažna, a ipak ima "sjenu istine", koja zapravo proizlazi iz onih koji proučavaju tajno trovanje, a ne iz magije. [1] Istodobno u osmom poglavlju lijekove prenosi bez prigovora, uz formule poput magi tvrde ili nalazimo da se navodi, a samo jednu tvrdnju, o tome da bijele zmije odbacuju kožu pri izlasku Pasje zvijezde, naziva izmišljotinom koja se u Italiji nikad nije vidjela. [1]