"Vergilije čarobnjak: srednjovjekovna legenda o pjesniku"

Zašto su srednjovjekovni Napuljci vjerovali da je rimski pjesnik Vergilije brončanom muhom otjerao muhe iz grada?

Gravura iz 1525. Iz prozora kule u pozadini visi košara s muškarcem; u prednjem planu je skupina ljudi. — Lucas van Leyden, Pjesnik Vergilije obješen u košari, bakrorez, 1525., National Gallery of Art, CC0, Wikimedia Commons

Ukratko

Vergilije, rimski pjesnik koji je umro u Brundiziju, a pokopan je kraj Napulja, u srednjem vijeku postaje čarobnjak i zaštitnik grada: pripisuju mu brončanu muhu, kipove i ljekovite kupelji. [1][2]
Najstarije zapise ostavili su obrazovani pisci u 12. i na početku 13. stoljeća; prema Comparettiju, Konrad od Querfurta i Gervazije iz Tilburyja legende bilježe kao žive među Napuljcima, od kojih su ih čuli. [2]
U najstarijem obliku to nije mračna magija nego koristan "znanstveni" obrt; košara, zrcalo i osvetnička vatra dolaze kasnije, a nekoliko priča preuzeto je iz predaja o drugim ljudima. [2]

Tko je bio pravi Vergilije?

Publije Vergilije Maron rimski je pjesnik iz okolice Mantove. Prema antičkom životopisu živio je ponajviše u Kampaniji i na Siciliji, a u Rim je dolazio vrlo rijetko; u Napulju su ga zbog skromnosti u govoru i mislima zvali "Partenijas". [1] Životopis spominje da se bavio i medicinom, a osobito matematikom. [1]

Kad je u pedeset drugoj godini života krenuo u Grčku i Aziju, na povratku se u Megari na jakom suncu razbolio, a bolest se tijekom putovanja pogoršala pa je umro u Brundiziju. Pepeo mu je odnesen u Napulj i položen uz Putealsku cestu (via Puteolana), manje od dviju milja od grada. [1] Životopis donosi i dvostih koji je sam sastavio za svoj grob: Mantova mu je dala svjetlo, Kalabrija ga je ubila, a sada ga drži Partenopa, to jest Napulj. [1]

Vergilijevim se djelima gatalo još u antici: car Hadrijan, kao i mnogi njegovi nasljednici, otvarao bi knjigu na slučajnom mjestu i iz stihova čitao budućnost. [2]

Tko je prvi zapisao priče o Vergiliju čarobnjaku?

Najstarije zapise ne donose pučki pjesnici nego obrazovani pisci koji su pisali na latinskom za visoko društvo. Talijanski učenjak Domenico Comparetti, autor knjige o Vergiliju u srednjem vijeku, među njima ističe Konrada od Querfurta, Gervazija iz Tilburyja i Ivana iz Salisburyja; uz njih navodi i anonimnu satiru iz 1180. [2]

Ivan iz Salisburyja u djelu Polycraticus, objavljenom 1159., priča o brončanoj muhi. [2] Anonimna satira iz 1180. spominje Vergilija koji izrađuje brončane muhe. [2] Konrad od Querfurta, kancelar cara Henrika VI., pisao je 1194. iz Sicilije prioru samostana u Hildesheimu, a Gervazije iz Tilburyja sastavio je 1212. za cara Otona IV. zbirku čudesa. [2] Prema Comparettiju, Konrad i Gervazije legende bilježe kao žive među Napuljcima, od kojih su ih čuli. [2]

Zašto baš Napulj?

Vergilijeva je grobnica u antici bila gotovo svetište: Silije Italik prilazio joj je kao hramu, Stacije ju je nazvao hramom, a Sidonije Apolinar u 5. stoljeću piše o njoj kao o napuljskom ponosu. [2] U 10. stoljeću životopis svetog Atanazija u pohvali Napulja spominje Vergilija i natpis koji je sam sastavio za svoj grob. [2] Comparetti iz toga zaključuje da su Napuljci stoljećima morali odgovarati strancima na pitanja o pjesnikovu grobu pa je njegovo ime ostalo živo. [2]

Je li to bila crna magija?

Prema Comparettiju, u najstarijem obliku predaje nema vragova: Konrad doduše govori o "magijskoj vještini", ali je shvaća kao poznavanje prikrivenih prirodnih tajni, Gervazije Vergilijeva djela pripisuje matematičkoj vještini, a nijedan od pisaca koji bilježe napuljska vjerovanja ne spominje đavolsku pomoć. [2] U izvornom obliku, kako ga rekonstruira Comparetti, Vergilije je dobročinitelj grada, pa i njegov upravitelj ili barem sudionik u vlasti. [2] Napuljci su Marcela smatrali upraviteljem grada, a Vergilija njegovim ministrom. [2]

Kako je priča stigla u Rim i do košare?

Priča o čudesnim kipovima koji štite Rim (Salvatio Romae) kružila je mnogo prije nego što ju je itko povezao s Vergilijem: bilježe je Kozma u 8. stoljeću, djelo pripisano Bedi, vodič Mirabilia urbis Romae i Jakov iz Voragine u 13. stoljeću, svi bez spominjanja Vergilija. [2] Comparetti drži da je poveznicu omogućio kasniji lik Vergilija kao proricatelja Kristova dolaska. [2] Na njega su se prenosile i priče o drugim glasovitim "čarobnjacima", ponajprije o papi Silvestru II., to jest Gerbertu. [2]

Priča o košari pripada drugom nizu: Comparetti je svrstava među srednjovjekovne anegdote o ženskoj lukavosti, u kojima žrtve ženskih spletki postaju i Aristotel, Hipokrat, David i Samson. [2] Dio o ruglu i dio o osveti ponegdje se javljaju i odvojeno. [2]

Što je s Danteom?

Dante u Božanstvenoj komediji Vergilija ne prikazuje kao čarobnjaka: Comparetti piše da u pjesmi nema nijednog mjesta na kojem bi se pojavio u tom liku. [2]

Legenda

Konrad od Querfurta bilježi napuljsko vjerovanje da je zidine grada, pa i sam grad, podigao Vergilije te da je Napulju ostavio kao zaštitni predmet malu maketu grada u boci uskog grla; kad je grad pao u ruke carske vojske, objašnjavalo se da je staklo bilo napuklo. [2]

Prema Ivanu iz Salisburyja, Vergilije je jednoga dana upitao Marcela želi li radije pticu kojom bi ulovio sve druge ptice ili muhu koja bi istrijebila sve druge muhe; Marcel je, uz Augustov savjet, izabrao muhu, kako bi se Napulj oslobodio muha. [2]

Prema Konradu, brončana muha bila je postavljena na jednima od utvrđenih vrata i dok je trajala, tjerala je muhe iz grada; Comparetti ističe da je ta muha bila velika kao žaba, a Gervazije se s Konradom o muhi slaže. Samo Konrad spominje brončanog konja koji je čuvao konje od loma leđa. Mesarski panj na kojem se meso ne kvari navode obojica: prema Konradu meso je na njemu ostajalo svježe šest tjedana, a prema Gervaziju neograničeno dugo. [2]

Prema Konradu, Vergilije je napuljske zmije prognao ispod vrata Porta Ferrea, a carski su se vojnici pri rušenju zidina dugo ustručavali pred njima iz straha da ne puste sve zmije. [2]

Protiv Vezuva Vergilije je, prema Konradu, podigao brončani kip čovjeka s napetim lukom, a kad je neki seljak ispalio strijelu, vulkan je opet počeo izbijati; u Gervazijevoj verziji kip na Montevergineu puše u trubu i vraća vjetar koji nosi dim i pepeo. [2]

Prema Konradu, Vergilije je kraj Baja i Pozzuolija podigao javne kupelji za svaku bolest i ukrasio ih gipsanim likovima bolesti (većina drugih izvora spominje samo natpise). Priču o salernskim liječnicima prenose Konrad i Gervazije, a *Cronica di Partenope* je pripovijeda ovako: jer im je posao opadao, razbili su natpise, ali su se na povratku svi osim jednoga utopili u oluji. [2]

Prema Gervaziju, na vratima Porta Nolana stoje dva mramorna poprsja, jedno nasmijano, drugo tužno, a uspjeh putnika ovisi o tome na kojoj su strani ušli u grad. [2]

Konrad piše da su Vergilijeve kosti čuvane u dvorcu usred mora te da bi se, izložene zraku, nebo smračilo, začula bi se oluja i valovi bi se uzburkali. [2]

Gervazije priča kako je engleski učenjak od kralja Rogera isprosio Vergilijeve kosti, pronašao grob u planini i ispod pjesnikove glave knjigu *Ars Notoria*, ali su Napuljci kosti spremili u vreću i pohranili u Castel di Mare, dvorac u moru. [2]

U djelu *Image du Monde* iz 1245. cijeli je Napulj uravnotežen na jajetu i zadrhti čim se jaje pomakne; u romanu *Cleomades* dva dvorca u moru stoje svaki na jajetu, a kad je netko pokušao razbiti jedno jaje, dvorac je odmah potonuo. [2]

U *Romanu o sedam mudraca*, u *Cleomadesu* i u *Renart contrefait* Vergilije je izradio čarobno zrcalo u kojemu se vidjelo sve što se zbiva daleko. Prema *Romanu o sedam mudraca*, zrcalo je razbio strani kralj (različite verzije kažu da je bio Mađar, Kartažanin, Nijemac ili Apuljanin) uz pomoć trojice viteza, koji su podmetnuli drvene oslonce i zapalili ih. [2]

U *Image du Monde* Vergilije je napravio dvije svijeće i baklju koje se ne mogu ugasiti; u *Cleomadesu* i talijanskoj verziji *Sedam mudraca* to je vječna vatra pred kipom strijelca s hebrejskim natpisom, a kad je neki besposličar dotaknuo kip, strijela je ugasila vatru zauvijek. [2]

U najčešćem obliku priče, kako je prepričava Comparetti, Vergilije se zaljubio u kćer rimskoga cara, koja ga je namamila u košaru da ga podigne do prozora tornja, ali je košaru zaustavila na pola puta pa je do jutra visio na očigled Rimljana; u osveti je ugasio sve vatre u Rimu i objavio da se nova mogu zapaliti samo od careve kćeri. [2]

U *Image du Monde* i *Renart contrefait* Vergilije prije puta pita čarobnu glavu, a ona mu odgovara neka pazi na glavu; shvatio je da se to odnosi na proročku glavu, a ne na njegovu vlastitu, pa se nije zaštitio od sunca i umro je od sunčanice. [2]

Kronologija

Antika: Vergilije umire u Brundiziju, a pepeo mu je položen kraj Napulja. [1]
1159.: Ivan iz Salisburyja u djelu *Polycraticus* priča o muhi. [2]
1180.: Anonimna satira spominje Vergilija koji izrađuje brončane muhe. [2]
1194.: Konrad od Querfurta u pismu iz Sicilije opisuje napuljska čuda. [2]
1212.: Gervazije iz Tilburyja sastavlja zbirku *Otia imperialia*. [2]
1245.: Nastaje *Image du Monde* s pričom o gradu na jajetu. [2]
1319.: Pojavljuje se *Renart contrefait* s Vergilijevim pričama. [2]
1322.: Brončani konj još stoji u dvorištu napuljske glavne crkve; prema predaji, tada je pretopljen u zvona. [2]
1352.: Pravila Reda Svetoga Duha dvorac nazivaju "Castellum ovi incantati". [2]

Ključne osobe i pojmovi

Vergilije: Rimski pjesnik koji je u srednjem vijeku postao čarobnjak i zaštitnik Napulja. [1][2]
Konrad od Querfurta: Kancelar cara Henrika VI. koji je 1194. zapisao napuljska vjerovanja. [2]
Gervazije iz Tilburyja: Pisac zbirke *Otia imperialia* iz 1212. [2]
Ivan iz Salisburyja: Autor *Polycraticusa* i pisac najstarije zapisane priče o muhi. [2]
*Salvatio Romae*: Srednjovjekovna priča o čudesnim kipovima koji štite Rim. [2]
Domenico Comparetti: Talijanski učenjak čija je knjiga predaju o Vergiliju sustavno obradila. [2]

Što znamo

Vergilije je povijesna osoba: umro je nakon putovanja u Brundiziju, a pepeo mu je položen kraj Napulja uz cestu prema Pozzuoliju. [1]
U antičkom životopisu nema ni riječi o čarobnjaštvu; priče o Vergiliju čarobnjaku prvi su put zapisane u 12. stoljeću, i to u latinskim djelima obrazovanih pisaca, ne kod napuljskih pučkih pisaca. [1][2]
U najstarijem se obliku priče pripisuju poznavanju prirode i matematičkoj vještini, a ne pomoći vragova. [2]
Neki predmeti iz priča stvarno su postojali: mramorna poprsja na Porta Nolana još je u mladosti vidio napuljski pisac Scoppa, a glava brončanog konja čuvala se u Comparettijevo doba u napuljskom Nacionalnom muzeju, iako arheolozi sumnjaju da je pripadala kipu konja. [2]
Comparetti ne zna za dokument iz razdoblja prije 14. stoljeća koji bi nosio naziv Castel dell'Ovo, a on priču o jajetu smatra znatno mlađom od one o boci s maketom grada. [2]
Priča o rimskim kipovima kružila je bez Vergilija, a priča o košari dio je šire skupine priča o ženskoj lukavosti. [2]
Priča o vječnoj vatri s kipom strijelca ranije se pripovijedala o Gerbertu, a zatim je prenesena na Vergilija; sličnu priču o glavi koja govori Comparetti bilježi i o Gerbertu i o Vergiliju, bez određenog redoslijeda. [2]
Antički životopis bilježi da se Vergilije razbolio na jakom suncu u Megari; Comparetti to naziva sunčanicom i primjećuje da je u napuljskim pučkim predajama nema, a javlja se u priči o glavi. [1][2]
Dantev Vergilije nije čarobnjak. [2]

Otvorena pitanja

Koliko su priče o talismanima stare u samom Napulju prije prvih zapisa? Comparetti ih smatra starijima od 12. stoljeća, ali to ne može potkrijepiti zapisima.
Je li mjesto koje se u Napulju pokazuje kao Vergilijeva grobnica uistinu njegovo? Comparetti 1895. piše da ozbiljnih arheoloških istraživanja nije bilo.