Codex Gigas, Đavolja biblija

Što je Codex Gigas

Rukopis ima 310 pergamentnih listova, vjerojatno od teleće kože, a težak je 75 kilograma. List je visok 89, a širok 49 centimetara, što ga vjerojatno čini najvećim sačuvanim srednjovjekovnim rukopisom; izvorno je bio velik oko 90 × 50 centimetara, a po otprilike centimetar izgubljeno je pri ponovnom obrezivanju. Uvezan je u jedan svezak, s debelim drvenim koricama i bijelom kožom. Današnji uvez izradio je 1819. stockholmski knjigovezac Samuel Sandman, a drvene korice vjerojatno potječu iz izvornog uveza iz ranog 13. stoljeća. [1] Unatoč veličini rukopis se zaista koristio: na marginama su bilješke "Nota" različitih ruku. [1]

Gotovo cijeli je rukopis, prema Kraljevskoj knjižnici Švedske, napisao jedan pisar karolinškom minuskulom, pismom vrlo sličnim današnjem, koje se razvilo u 9. stoljeću, a u širokoj je upotrebi bilo do kraja 12. stoljeća, što znači da je već bilo zastarjelo kad je rukopis nastajao. Tekst je u dva stupca sa 106 redaka na stranici; slova su visoka samo 2,5 do 3 milimetra, pa su svi tekstovi stali u razmjerno malo listova. [2]

Što se u njemu nalazi

Polovicu rukopisa čine Stari i Novi zavjet. [7] Ostali dugi tekstovi, namijenjeni lakšem razumijevanju Biblije, jesu dva djela Josipa Flavija (Židovske starine i Židovski rat), enciklopedija Etymologiae Izidora Seviljskog, zbornik liječničkih spisa Medica, čiju jezgru čine Hipokratovi Aforizmi, te kronika Kozme Praškoga, prva povijest Bohemije, nastala oko 1100. [8] Iz rukopisa je izrezan jedan dio: Pravilo svetog Benedikta. [7]

Među kratkim tekstovima su petostranično ispovijedanje grijeha, tri zaklinjanja, dvije čarobne formule, kalendar i nekrolog. Ispovijed grijeha dolazi neposredno prije dvostranice s Nebeskim Jeruzalemom i đavlom. Na dvostranici iza đavolova portreta nalaze se tri zaklinjanja i dvije čarobne formule; zaklinjanja služe za liječenje naglih bolesti i groznice, a formule opisuju kako se obredima hvataju lopovi. Kraljevska knjižnica navodi da su možda tu stavljeni kao protuteža đavlu. Jedno od zaklinjanja obraća se krvoločnom stvorenju "Dino" sa 150 pandža i naređuje mu da žrtvi ne šalje groznicu. [9] Kalendar bilježi blagdane svetaca i dane smrti ljudi iz Bohemije; nekrolog ima 1539 upisa, od kojih je tek 2,5 posto identificirano. Uz to ima i pedesetak kasnijih bilješki, među njima mnogo potpisa posjetitelja. [9]

Đavolji portret

Ukrasi se sastoje od pet slika, tri na marginama i dvije na punoj stranici, te 77 obojenih inicijala. Dvije punostranične slike nalaze se na dvostranici pri kraju rukopisa: Nebeski Jeruzalem i portret đavla. Njihov razmještaj naglašava razliku između simbola nade i spasenja i simbola tame i zla. [6]

Đavao je u srednjovjekovnoj umjetnosti čest, ali je ovdje neobična punostranična slika na kojoj je samo on. Prikazan je u pustom krajoliku između dvije visoke kule, kako čuči s podignutim rukama; ima samo četiri prsta na rukama i nogama, a odjeven je u hermelinski bedrenjak, koji se obično povezuje s kraljevskim ugledom pa vjerojatno ističe njegov položaj kneza tame. Iz usta mu vire dva dugačka crvena jezika, koja asociraju na zmije i na lažljive ljude koji "govore dvostrukim jezikom". Za razliku od mnogih zgrada u Božjem gradu, pakao je pust i prazan, osim moćnog vladara. Prema Kraljevskoj knjižnici, dvije su stranice trebale prikazati prednosti dobrog i nedostatke lošeg života. [6] Legenda o redovniku inačica je omiljene srednjovjekovne priče o Teofilu pokajniku: ugovor s đavlom radi nemogućega, kajanje, milost Djevice Marije i brza smrt pokajnika; isti se elementi nalaze i u legendi o Faustu, poznatoj od 16. stoljeća. [4]

Kada je i tko napisao rukopis?

Rukopis je nastao u Bohemiji: kalendar ima češke svece, nekrolog mnogo čeških imena, a kronika govori o Bohemiji. [3] Datiran je u razdoblje od 1204. do 1230.: sveti Prokop, kanoniziran 1204., upisan je u kalendar pod 4. srpnja; biskup Andrija, umro 1223., posljednji je među povijesno prepoznatljivim osobama u nekrologu; a ime kralja Otokara I., umrlog 1230., ne pojavljuje se, pa je rukopis vjerojatno dovršen između 1224. i 1230. [3]

Pisar je nepoznat. Spekuliralo se da je to redovnik Herman s oznakom inclusus, ali ta oznaka znači osobu koja živi zatvorena u ćeliji iz vjerskih razloga ili kao pokornik, a takav način života nije bio rijedak među benediktincima i cisterkancima; poveznica s legendom o zazidanom redovniku tek je pretpostavka. [3] Koliko je pisanje trajalo, vrlo je teško reći: ako je pisar pisao stupac od 106 redaka dnevno, šest sati dnevno šest dana tjedno, rukopis bi bio gotov za oko pet godina; ako je bio redovnik i smio pisati samo tri sata dnevno, za deset. Kad se doda crtanje crta za retke, vjerojatno je trebalo najmanje 20 godina, možda i 30, "cijeli život". [2]

Podlažice su prvi poznati vlasnik, prema bilješci na prvoj stranici, ali je malo vjerojatno da je rukopis ondje nastao jer je samostan bio premalen i siromašan za takav pothvat. [5] Legenda o jednoj noći, kaže Kraljevska knjižnica, nema nikakvu osnovu u zbilji, ali svjedoči koliki je dojam veličina rukopisa ostavljala. [5]