Grimoari

Što je grimoar

Francuski rječnik Trésor de la langue française bilježi riječ gramaire oko 1165. u značenju "knjiga magije", a oblik grymoire u rukopisu iz 14. stoljeća. Do 1475. riječ znači i "nešto nerazumljivo i zamršeno". Nastala je preinakom riječi grammaire, vjerojatno pod utjecajem riječi grimace; u srednjem je vijeku ta riječ osobito označavala gramatiku na latinskom, običnom čovjeku nerazumljivu. [1] U ovom članku grimoarom nazivamo knjigu s uputama za zaklinjanja, pečate i obrede.

A. E. Waite, koji je prvo izdanje svoje knjige o obrednoj magiji objavio 1898., a drugo 1913., u rukopisima British Museuma izdvaja tri skupine: oko Honorija, oko Sepher Raziela i engleske kodekse Lemegetona. [5]

Ključ kralja Salomona

Clavicula Salomonis ili Ključ kralja Salomona postoji u mnogo međusobno različitih rukopisa. S. L. MacGregor Mathers, koji je 1889. objavio engleski prijevod, naveo je da je svoje izdanje priredio prema sedam kodeksa u British Museumu: Add. 10862, Sloane 1307 i 3091, Harleian 3981, King's 288 te Lansdowne 1202 i 1203. Najstariji je, prema njemu, Add. 10862 iz kraja 16. stoljeća, napisan skraćenim latinskim, a ostali su mlađi. Rukopisi se razlikuju u naslovima i u redu poglavlja: Harleian 3981, King's 288 i Sloane 3091 francuski su i nose naslov da je Ključ preveden s hebrejskoga na talijanski, po nalogu mantovanskog vladara, a zatim na francuski; Sloane 1307 je na talijanskom; Lansdowne 1202 nosi ime Armadel, a Lansdowne 1203 ime "rabina Abognazara". [2]

Mathers navodi da svi ti rukopisi nagrđuju hebrejske riječi zbog neznanja prepisivača, a da je pentakle, koji su u njima često loše crtani, ispravljao sam; neke pokuse "crne magije" u izdanju je izostavio. [2] Joseph H. Peterson, koji je prepisao rukopis Sloane 3847, napominje da je taj rukopis, datiran 8. travnja 1572., jedan od najstarijih rukopisa Ključa, da je napisan na engleskom s latinskim zaklinjanjima te da je neovisan prijevod, vjerojatno s latinskog. Prema istom prepisivaču, katalog British Library svrstava Add. 10862 u 17. stoljeće, a ne, kao Mathers, u kraj 16. [6]

Mathers piše da ne vidi razloga sumnjati u predaju prema kojoj je Ključ napisao kralj Salomon, jer, među ostalim, Josip Flavije spominje magijska djela pripisana tom vladaru; hebrejski izvornik, smatra, vjerojatno je izgubljen. [2] Prepisivači su mijenjali tekst: Mathers navodi izobličena hebrejska imena i loše pentakle, a Pingree izostavljene odlomke i izmjene redoslijeda. [2][3]

Picatrix

Picatrix je latinska inačica arapskog djela Ghāyat al-ḥakīm, koje se pripisuje Majritiju. Urednik latinskog izdanja David Pingree naziva autora pseudo-Majritijem i ne prihvaća Sezginovu tvrdnju da je on zapravo Abu Maslama Muhammad ibn Ibrahim al-Majriti. [3] Latinski se prijevod temelji na španjolskoj inačici arapskog djela; Pingree smatra mogućim, uz upitnik, da je španjolski prijevod napravio Yehuda ben Moshe, a latinski Aegidius de Thebaldis. [3] Latinski tekst u predgovoru kaže da je španjolski prijevod naredio kralj Alfonso, da je djelo sastavljeno iz 224 knjiga filozofije i da je dovršeno 1256. [3]

Prema Pingreeu sačuvani latinski rukopisi pripadaju šest razreda; pet ih potječe od rukopisa koji je sredinom 15. stoljeća bio u Italiji, a šesti od srodnog kodeksa iz okolice Liègea iz 1380-ih. Sačuvani primjerci prepisivani su od 15. do 18. stoljeća, među ostalim u Darmstadtu (dovršen 19. svibnja 1509.), Beču (1466.) i Firenci (21. svibnja 1536.). [3] Poznat je i engleski put rukopisa: jedan razred potječe vjerojatno iz primjerka koji je Simon Forman stekao 1592.; Sloane 3679 vjerojatno je prijepis primjerka koji je od Formana dobio Richard Napier, a poslije je dospio do Williama Lillyja. Sloane 1302 prepisali su nepoznati pisar (prvi dio) i Elias Ashmole (ostatak), vjerojatno u studenome i prosincu 1647., prema Lillyjevu primjerku. [3]

Honorijeva prisega

Liber iuratus Honorii ("Honorijeva zakletvena knjiga"), prema Jean-Marcu Mandosiju, latinski je tekst iz prve polovice 14. stoljeća, magijska kompilacija koja djelomice potječe iz ars notoria, tehnike da se molitvama i likovima stekne znanje od Boga i anđela. Prolog pripovijeda da je đavao opčinio papu i kardinale da osude magove, pa je osamdeset i devet majstora iz Napulja, Atene i Toleda izabralo Honorija, sina Euklidova, majstora Tebe, da uz pomoć anđela Hocrohela napiše sažetak umijeća od 93 poglavlja, koji se tajno prenosi. U njemu Honorije kaže da je izložio "Salomonova djela", čime se tekst povezuje sa Salomonovim magijskim spisima, a tekst se dijeli u pet traktata. [4]

Kritičko izdanje latinskog teksta (Gösta Hedegård, Stockholm 2002.) temelji se na četiri glavna rukopisa, svi su u British Library; Sloane 3854 potječe iz sredine 14. stoljeća, a Sloane 313 iz druge polovice tog stoljeća. [4] Waite napominje da Sloane 313 pokazuje kako je nastala "lažna tradicija" prema kojoj je jedan crnomagijski grimoar pripisan papi Honoriju: prema njemu, čarobnjak Honorije izjednačen je s papom Honorijem najprije zbunjenom magijskom legendom, a zatim i svjesnom prijevarom. [5]

Veliki grimoar i Grimorium Verum

Waite opisuje i male knjižice iz ciklusa grimoara, među njima Grimorium Verum, Veliki grimoar (Grand Grimoire) i Konstituciju pape Honorija Velikog (naslov nosi Rim, 1670.). Prema njemu je datacija u naslovu Grimorium Verum "nedvojbeno lažna", a knjiga potječe iz sredine 18. stoljeća, pri čemu je "Memphis" u naslovu zapravo Rim. Veliki grimoar nije stariji, a najstarije izdanje nema ni mjesta ni godine; Honorijeva se knjiga, kaže, prvi put pojavila 1629. [5] Veliki grimoar otvara predgovor izmišljenog urednika Antonija Venitiane del Rabine, koji tvrdi da je predložak prepisan iz pravih spisa kralja Salomona, a kao autoritet navodi rabinske pisce. [5]