Don Illán iz Toleda

Što pripovijeda priča?

Grof Lucanor traži savjet od svog savjetnika Patronija: čovjek koji ga je molio za pomoć, a obećao mu uzvrat, odbija mu pomoći kad dođe red na njega. Patronio mu odgovara pričom. U Santiagu je živio dekan koji je silno želio naučiti nekromanciju (arte de la nigromancia) i čuo je da u Toledu najviše o tomu zna don Yllán. [1]

Don Illán primi ga ljubazno i ne želi čuti zašto je došao dok ne pojedu. Nakon objeda dekan ga moli da ga poduči. Učitelj odgovara da je dekan ugledan čovjek koji može postati velik, a veliki ljudi brzo zaboravljaju što su drugi učinili za njih, pa se boji da mu neće uzvratiti. Dekan mu obećava i jamči da će, kakvo god dobro dobio, činiti samo ono što on zapovijedi. [1] Illán mu veli da se ta znanost ne može učiti osim na vrlo osamljenu mjestu i te ga noći vodi u sobu. Prije toga zove služavku i naređuje joj da pripremi jarebice, ali da ih ne stavlja peći dok on ne naredi. [1]

Njih dvojica silaze dugim kamenim stubama, tako duboko da im se čini da rijeka Tag teče iznad njih. Dolje nalaze udobnu sobu s knjigama i radnim mjestom. Dok razmišljaju s kojom knjigom početi, stižu glasnici s vješću da je dekanov ujak, nadbiskup, teško bolestan. Nekoliko dana poslije dolazi vijest da je umro, a poslije toga da je dekan izabran za nadbiskupa. Don Illán traži da se oslobođeno dekanstvo dade njegovu sinu, ali novi nadbiskup ga daje svome bratu i obećava da će mu se odužiti kasnije. Isto se ponavlja kad dekan postaje biskup Toulousea, zatim kardinal i naposljetku, kad papa umre, i sâm papa: svaki put don Illán traži mjesto za sina i svaki put dobije izgovor. [1]

Kad je papa, nakon dugog natezanja, prijeti da će ga baciti u tamnicu kao heretika i čarobnjaka, jer da u Toledu "nema drugog života ni zanimanja osim da živi od nekromancije", don Illán se oprašta. Kaže da će se, kad ništa drugo nema za jelo, vratiti jarebicama koje je naredio ispeći te večeri, i zove služavku. Papa se tada nađe u Toledu, opet kao dekan iz Santiaga. Od srama ne zna što bi rekao. Don Illán mu poručuje da može ići svojim putem jer je dovoljno iskušao što od njega može očekivati, i da bi smatrao zlo utrošenim da je ikad pojeo svoj dio jarebica. [1] Patronio zaključuje da grof ne treba toliko pomagati onomu tko mu se neće zahvaliti; priča završava stihovima: kome mnogo pomogneš, a ne prizna to, od tebe će manje dobivati kad se uzdigne. [1]

Što priča kaže o učenju magije?

Priča sadrži nekoliko sastavnica odnosa učitelja i učenika. Učenik putuje izdaleka k učitelju s glasom; učitelj ga prvo časti, pa traži obećanje; nauk se, prema učitelju, ne može učiti pred ljudima, nego na osamljenu mjestu, a ovdje je to soba duboko pod zemljom. [1] U samoj priči učenik zapravo ne nauči ništa: cijela pripovijest ispituje njegov karakter. [1]

Urednik izdanja iz 1920., F. J. Sánchez Cantón, bilježi da se priča nalazi u arapskoj knjizi Las cuarenta mañanas y las cuarenta noches i da je iz nje izvedena komedija Alarcóna La prueba de las promesas. Knust je don Illánovu kuću smjestio u staru Herkulovu špilju, što urednik drži možda netočnim; bolje mu se čine špilje pripisane Samuelu Leviju (14. stoljeće), kasnije zvane "kuće markiza od Villene" po tradiciji magije. Ime Illán nosila je toledska obitelj, prema uredniku poznata od početka 12. stoljeća. [1]