Kantarion (gospina trava) u Culpeperu i Frazeru

Što piše Culpeper?

Culpeper opisuje "Common St. John's Wort": smeđe uspravne čvrste stabljike visoke dvije stope, s mnogo grana; listovi su parovi, tamnozeleni, "puni sitnih rupica" koje se vide kad se list podigne prema svjetlu; cvjetovi su žuti, s pet latica i "mnogo žutih niti", koji, "zgnječeni, daju crvenkasti sok poput krvi"; sjeme je crnkasto i miriše na smolu; korijen je tvrd i drvenast. [1] Raste u šumama i šikarama, cvate oko Ivanja i u srpnju, a sjeme sazrijeva krajem srpnja ili u kolovozu. [1] Prema njemu, biljka je "pod znakom Lava i vladavinom Sunca" (astrološka oznaka), a "ako sretneš papista, osobito odvjetnika, reći će ti da mu je sveti Ivan ostavio biljku pismom o opunomoćenju." [1] Slijedi dug popis tvrdnji o ranama, krvarenju, ugrizima i bolestima; oni su ovdje samo povijesni i ne prenose se kao činjenice. [1]

U drugoj natuknici (St. Peter's Wort) Culpeper se ruga običaju davanja svetačkih imena biljkama: "Da praznovjerje nije otac predaje, a neznanje majka pobožnosti, ova bi trava (kao i St. John's Wort) našla neko drugo ime"; u natuknici o anđelici piše da su u "poganska vremena" ljudi izvrsne trave posvećivali svojim bogovima (lovor Apolonu, hrast Jupiteru, lozu Bakhu, topolu Heraklu), a da "idolopoklonici, kao patrijarsi, posvećuju svojim svecima", pa tako "St. John's Wort svetom Ivanu". [1] Culpeper dakle ime kantariona tumači posvetom svecu; zapis je iz 17. stoljeća (izdanje 1850.).

Što bilježi Frazer o ivanjskoj noći?

Frazer piše da je kantarion (Hypericum perforatum) "tako široko popularan" za ivanjsko ubiranje vjerojatno stoga što cvate oko Ivanja i sa svojim žutim laticama i gustim zlatnim prašnicima "izgleda kao sićušna kopija velikog sunca na nebu". [2] Kad se bere uoči Ivanja ili na sam dan prije izlaska sunca, cvjetovi se vješaju na vrata i prozore "da sačuvaju kuću od groma, vještica i zlih duhova". [2] U Tirolu se kaže da tko stavi kantarion u cipelu prije izlaska sunca na Ivanje, može hodati koliko god želi bez umora; u Škotskoj su ga nosili uz sebe kao amulet protiv vještičarenja; na donjem Rajni djeca pletu vijence i bacaju ih na krovove; plesači oko krijesa nosili su vijence u kosi i ukrašavali kipove svetaca. [2] Na Siciliji se kantarion umače u ulje i tako stavlja na rane. [2]

Prema Frazeru, u srednjem vijeku je biljka zbog moći protjerivanja đavola dobila ime fuga daemonum, a vješticama i čarobnjacima se prije mučenja "davao cvijet kao sredstvo za izvlačenje istine". [2] U sjevernom Walesu su grančice vješali iznad vrata i prozora "da bi se kuće očistile i otjerali zli duhovi"; u Saintongeu i Aunisu cvjetovi su, ako u kuću uđe čarobnjak, "odmah spustili žute glave kao da su uvenuli". [2] Nijemci u zapadnoj Češkoj, kaže Frazer, drže da vještice, daleko od straha od kantariona, tu biljku traže na ivanjsku noć. [2]

"Krv svetog Ivana"

Frazer opisuje da rubovi čašice i latica kantariona imaju tamnoljubičaste točke i crte iz kojih se, stisnuto, dobiva crveno eterično ulje; njemački seljaci vjeruju da je to krv svetog Ivana, što bi moglo objasniti zašto se vjeruje da biljka liječi rane. [2] U Mecklenburgu kažu da ćete, ako izvadite biljku u podne na Ivanje, pri korijenu naći kuglicu crvenog soka ("sv. Ivanova krv"); ako njome namažete košulju iznad srca, bijesni pas vas "neće ugristi"; u Brandenburgu da, utrljana na cijev puške, svaki hitac pogađa metu. [2] Drugi, piše Frazer, kažu da te kuglice nisu krv, nego kukci slični košenilu. [2]