Atharvaveda: vedski zazivi za liječenje i slogu

Što je Atharvaveda?

Maurice Bloomfield objavio je 1897. u seriji Sacred Books of the East (sv. 42) prijevod izbora himni Atharvavede, s izvadcima iz obrednih priručnika i komentarima. [1] Četvrta veda u indijskoj se književnosti naziva mnogim imenima; među njima je stara složenica atharvāṅgirasaḥ, koja stoji na čelu samih rukopisa. [1] Bloomfield zaključuje da se atharvan odnosi na blagotvorne postupke (bhaiṣajyāni), koje obredni tekstovi smatraju "svetima" i donositeljima blagostanja, a aṅgiras na neprijateljske zazive (abhicāra), koje opisuje kao strašne. Podjelu potkrepljuje obrednim i brahmanskim tekstovima, među njima dvama popisima biljaka u Vaitāna-sūtri, jednim "atharvanskim", drugim "aṅgirasovskim". [1]

Sačuvana redakcija Śaunakīya ima dvadeset knjiga, a uz nju postoji i redakcija Paippalāda. [1] Bloomfield ističe da se ista radnja može vidjeti s dviju strana: onome tko je rabi protiv drugih služi, a onome tko joj je meta strašna je, pa je u indijskoj predaji ugled četvrte vede ostao promjenjiv. [1] Atharvanski tekstovi sami tvrde da bi svećenik brahman na žrtvenim obredima i kraljev kućni svećenik (purohita) trebali biti upućeni u tu vedu. [1]

Himne za liječenje

Prvi dio Bloomfieldova izbora čine zazivi za izlječenje bolesti i opsjednutosti demonima bolesti (bhaiṣajyāni). [1]

Groznica. Himna I, 25 obraća se groznici, takmanu, kao božanstvu: kaže da joj je podrijetlo "gore", tamo gdje je Agni ušao u vode, i moli je da se smiluje i poštedi. Četvrta strofa odaje štovanje hladnoj i užarenoj groznici te onoj koja se vraća sutradan, onoj koja se vraća dva dana zaredom i onoj koja se vraća treći dan, dakle povratnim groznicama. [1] Bloomfield u komentaru povezuje groznicu s munjom, jer munja dolazi iz oblaka, to jest iz voda, i pretpostavlja da se groznica povezivala s kišnim razdobljem i dobom munja. [1] U himni VII, 116 željeno je da groznica koja se vraća "prijeđe u ovu žabu"; Bloomfield u tome vidi stari običaj gašenja vatre, ovdje groznice, pomoću žabe. [1] Za himnu I, 25 Kauśika-sūtra (26, 25) bilježi polijevanje bolesnika vodom u kojoj je ugašena užarena sjekira, što Bloomfield tumači kao izvlačenje vrućine iz bolesnika. [1]

Crvi. U himni II, 31 pjevač Indrinim velikim mlinskim kamenom melje crve kao leću. [1] Navodi crve u utrobi, u glavi i u rebrima, a posljednja strofa one u planinama, šumama, biljkama, stoci i vodama te one koji su se nastanili u tijelu. [1] Postoje tri takva zaziva (II, 31; II, 32 za stoku; V, 23 za djecu). Bloomfield to tumači narodnom medicinom u kojoj se najrazličitije bolesti pripisuju crvima, a poziva se na A. Kuhna, koji je takve zazive usporedio s germanskim. [1]

Prijelomi. Himna IV, 12 obraća se biljci arundhatī i kaže joj da slomljenu kost čini da zaraste. Prva strofa igra riječima: rohaṇī ("ona koja čini da zaraste"), roham, rohaya. Sljedeće strofe traže da se koštana srž spoji sa srži, koža s kožom i zglob sa zglobom. [1] Kauśika-sūtra himnu rabi pri liječenju: prema komentatoru Keśavi slomljenih kostiju, rana i krvarenja od oružja, a prema Dārili rana. U obrednim se knjigama ista biljka zove lakṣā. [1]

Himna za slogu

Himna III, 30 počinje jedinstvom srca i uma te slobodom od mržnje. [1] Himna želi da sin bude odan ocu, da žena govori mužu ljubazno, da brat ne mrzi brata ni sestra sestru; u kasnijim strofama zaziva se zajedničko piće i zajednički dio hrane. [1] Kauśika-sūtra ovu himnu vodi na čelu niza od sedam zaziva, saṃmanasyāni, "koji služe slozi". Bloomfield zapaža da Atharvaveda obiluje takvim pjesmama te da ih ima i izvan nje, primjerice u Rigvedi X, 191. [1]