Jesu li vještice letjele na metli?

Odakle slika metle?

Metla nije sama po sebi "vještičji" predmet: kućanski je alat, a u pučkoj mašti ona je uz ostale predmete među sredstvima kojima vještice stižu na sastanke. Prvi trag je likovni. Rukopis pjesme Le Champion des Dames, koju je Martin Le Franc napisao 1440. ili 1442., sadrži ilustraciju dviju žena na metlama; Muzej vještičarenja i magije navodi da rukopis potječe iz 1451. [2] Guinnessova knjiga rekorda bilježi istu sliku kao najstariji datirani prikaz vještice na metli: dvije žene, svaka visoka oko tri centimetra, jedna sjedi na metli, a druga na štapu, uz natpis Des Vaudoises, to jest "O valdenškim ženama". [3] Valdenzi su bili vjerski pokret koji je Crkva proglasila heretičkim, a koji se često optuživao za čaranje. [3]

Datum nije posve usklađen: lokalni povijesni članak Pierrea Jacoba smješta crtež u 1441.-1442., dakle uz nastanak pjesme, i povezuje ga s traktatom Errores gazariorum (1435.), čiji naslov kaže da se dokazuje kako optuženi jašu na metli ili štapu (scopam vel baculum equitare). [7] Jacob se pritom oslanja na kritičko izdanje najstarijih tekstova o sabatu (Anheim i dr., 2002.).

Što o letu piše Malleus maleficarum?

U drugom dijelu (pitanje 1, poglavlje 3) autori opisuju kako se vještice prenose s mjesta na mjesto. Prema prijevodu Montaguea Summersa, uzimaju mast koju prema đavlovu naputku prave od udova djece, mažu njome stolac ili metlu i odmah se uznose zrakom, danju ili noću, vidljivo ili, ako žele, nevidljivo. [1] Isto poglavlje ističe da đavao to često čini i bez masti: katkad ih nosi na životinjama koje nisu prave životinje, nego đavli u tom obliku, a katkad ih vidljivo nosi samo svojom snagom. [1]

Autori navode i slučajeve. Žena iz Waldshuta, koju nisu pozvali na vjenčanje, prema pripovijedanju je priznala da ju je đavao prenio zrakom na brdo kako bi izazvala tuču; za to i za druge optužbe je spaljena. [1] Upitana je li prijenos tjelesan ili samo u mašti, žena iz Breisacha odgovorila je da su moguća oba načina. [1] Valja imati na umu da su to priznanja zapisana u okviru ispitivanja, u tekstu čiji je cilj dokazati stvarnost vještičjeg leta.

Taj dio knjige polemizira s kanonom Episcopi (poglavljem crkvenog prava), prema kojem se vještice prenose samo u mašti: autori tvrde da iz tog poglavlja ne slijedi da se tijelom ne mogu prenijeti, i dodaju da se nalazi da se neke prenose samo u mašti, a druge i tijelom. [1] Dakle, spor o tome je li let stvaran postojao je u samom izvoru koji metlu navodi.

Zašto Dürerova vještica nema metlu?

Dürerov bakrorez iz oko 1500. prikazuje ženu koja jaše unatrag na kozlu koji skače; jednom rukom drži rog, a drugom preslicu, kosa joj vijori, a odozgo na nju pada tuča; ispod su četiri krilata dječačića (putti), jedan s alkemijskim loncem, drugi s biljkom kužnjakom. [4] Muzeji V&A i Minneapolis Institute of Art datiraju bakrorez u oko 1500. [4][9] Prema opisu zbirke Royal Collection Trust, tumači Dürera čitaju kužnjak i lonac kao aluziju na leteće masti i čarolije, preslicu kao ženski posao koji se u prenesenom smislu povezivao s čaranjem, jahanje unatrag kao obrnut prirodni red, a kozla kao životinju dugo povezivanu s đavlom. [5] To je tumačenje povjesničara umjetnosti, ne Dürerov tekst.

Što su o letu mislili oni koji nisu vjerovali?

Engleski pisac Reginald Scot u djelu The Discoverie of Witchcraft (1584.) okupio je tuđe tvrdnje o vješticama kako bi ih opovrgao. U trećoj knjizi (poglavlje 3) prenosi da Jean Bodin kaže kako na vještičjim sastancima svaka drži metlu u ruci i podiže je uvis dok pjeva i pleše, a prema Danaeusu đavao hromima daje štap da ih nevidljivo prenese zrakom do sastanka. [6] U istoj knjizi (poglavlje 12) pita kako ulje ili juha od kuhanog djeteta može dati štapu moć da nosi ljude zrakom, a u prvoj (poglavlje 6) pita kakav je to sposoban alat bezuba, stara i nemoćna žena da leti zrakom. [6] To su Scotovi retorički prigovori, ne rezultat provjere, ali pokazuju da je let u 16. stoljeću već bio sporan.

Mast za letenje: što izvori kažu, a što ne

Malleus mast pripisuje đavlovu naputku i dječjim udovima, što je optužba, a ne zapis o stvarnom pripravku. [1] Lokalni povijesni članak Pierrea Jacoba prenosi propovijed Johannesa Geilera von Kaysersberga (propovijedao je u Strasbourgu 1490-ih) o ženi koja se u koritu za mijesenje tijesta namaže mašću, izgovori formule i zaspi, pa je uvjerena da leti; propovjednik je poučava da je to varka. [7] Jacob taj odlomak navodi prema izdanju iz 1875.. U novinskom članku časopisa Chemistry World povjesničarka Marion Gibson upozorava da su sačuvani zapisi "vrlo iskrivljeni i vrlo djelomični", a da je tvrdnja o dječjoj masti nevjerojatna; članak daje samo pretpostavke o mogućem djelovanju biljaka i ne ocjenjuje dokaze da je mast uopće izazivala osjećaj leta. [8]