Malleus maleficarum

Što je Malleus maleficarum?

Prvi put je tiskan 1486.; Rob-Santer navodi da je to bilo u Baselu, kod Petera Drachea. Naslov se izvodi samo iz apologije koju je objavio Sprenger, prior dominikanskog samostana u Kölnu; ona kao autora označava njegova kolegu iz Sélestata, dominikanca Heinricha Institorisa (Kramera), iako neka mjesta u samom traktatu govore o dvojici inkvizitora. Pripisivanje Krameru nije bilo osporavano za njegova života, dok je Sprengerova uloga ostala nejasna. [1]

Do 19. stoljeća Sprenger se smatrao jedinim ili glavnim autorom; Joseph Hansen prvi je iznio brojne argumente za Institorisa, što je odredilo smjer njemačkih istraživanja 20. stoljeća, dok se u međunarodnoj literaturi Sprenger i dalje navodi barem kao punopravni suautor. [1] Tek 1519. izdanje u Nürnbergu u naslovu prvi put navodi oba autora, a venecijanska izdanja iz 1574. i 1576. pripisuju djelo samo Sprengeru. [1]

Što je u knjizi?

Knjiga je podijeljena na tri dijela. Prvi se sastoji od 18 pitanja o podrijetlu vještičarenja, odnosu između demona i vještica, njihovim moćima i božjem dopuštenju; to je pretežno teorijski dio, pisan skolastičkom metodom, uz Bibliju, crkvene oce i velike srednjovjekovne teologe kao autoritete. [1] U prvom dijelu nalazi se i šesto pitanje o tome zašto su žene osobito sklone vještičjim praznovjerjima, u Summersovu prijevodu naslovljeno "Zašto su žene ponajviše sklone zlim praznovjerjima"; to je tvrdnja autora, a ne činjenica. [2]

Drugi dio sadrži dva glavna pitanja: kome vještica može nauditi i koja su sredstva obrane i zaštite od uroka; potkrijepljen je iskustvom dvojice inkvizitora iz sudske prakse. Treći dio daje upute za vođenje postupaka protiv vještica: pitanje nadležnosti, zatim pitanja o pokretanju postupka, njegovu tijeku i presudama. [1] U Summersovu prijevodu treći dio uključuje pitanja o ispitivanju pod mučenjem i o znakovima po kojima sudac prepoznaje vješticu. [2]

Rob-Santer ističe da se Malleus od prethodnika razlikuje prioritetima: usredotočenošću na žene kao vještice (već u naslovu: maleficarum, a ne maleficorum) i na štetno djelovanje (maleficium) kao djelo koje valja goniti. Vještičarenje se smatra miješanim zločinom (crimen mixti fori), pa ga mogu goniti i crkveni i svjetovni sudovi. Sabat se jedva spominje, a spolni odnosi s inkubima prikazuju se kao privatni. [1] Hrvatska enciklopedija sažima da je težište na ugovoru s đavlom što ga, prema autorima, uglavnom sklapaju žene. [3]

Što je bula Summis desiderantes affectibus?

Bula pape Inocenta VIII. iz prosinca 1484. dodana je izdanjima Malleusa. S jedne strane dala mu je dojam autoriteta, s druge je zbog zajedničkog tiska zauzela posebno mjesto među papinskim spisima o vještičarenju. [1] U bulinu tekstu papa navodi da je čuo kako u dijelovima sjeverne Njemačke i u biskupijama Mainz, Köln, Trier, Salzburg i Bremen mnogi muškarci i žene čine zlo čarolijama i da su inkvizitori Heinrich Kramer i Jakob Sprenger imenovani apostolskim pismima, ali da neki svećenici i laici osporavaju njihove ovlasti za te krajeve. Zato nalaže da inkvizitori smiju postupati u tim krajevima. Bula ne spominje knjigu. [2]

Koliki je bio utjecaj?

Prema Rob-Santer, gotovo ne postoji publikacija o Malleusu koja ne ističe njegov iznimni utjecaj, a taj utjecaj pretežno se obrazlaže velikim brojem izdanja i dugim trajanjem. Ona ipak upozorava da su nova istraživanja izdanja rijetka i da nedostaju kriteriji koji bi tu tvrdnju empirijski dokazali. O primjeni knjige u sudskoj praksi podaci se nalaze uglavnom u regionalnim istraživanjima lova na vještice, a sinteza koja bi ih povezala još nedostaje. [1] Prema njoj, polazište o važnosti knjige potječe iz njemačke historiografije 18. stoljeća, a novija su istraživanja više puta relativizirala njegovo značenje. [1]

Prosvjetiteljski autori i polemičari u vrijeme Kulturkampfa rado su ga rabili kao dokaz za "mračno doba" Crkve, iako je dokazano da su i protestanti bili jednako aktivni u progonu. [1] Christian Thomasius je 1712. u svojoj povijesti progona naglasio papinsku bulu, a ne Malleus. [1] Hrvatska enciklopedija pak navodi da je knjiga postala autoritet zakona i imala velik i poguban utjecaj; ona je izišla 1486., a doživjela je još 29 izdanja. [3]

Novije kvantitativno istraživanje na 553 srednjoeuropska grada od 1400. do 1679. pokazuje da je nakon svakog novog izdanja Malleusa u gradu u kojem je tiskano slijedio porast suđenja, ali i da je utjecaj susjednih gradova bio jednako važan kao blizina tiskare; prema priopćenju, rezultati su naznaka, a ne konačan dokaz. [4]