Mandragora

Što je mandragora?

Bunovina ili mandragora (Mandragora officinarum) biljka je iz porodice pomoćnica (Solanaceae), s prizemno smještenim duguljastim listovima i zelenkastobijelim cvjetovima na stapkama. Plod je žuta okrugla boba. Sadrži otrovni alkaloid mandragorin, koji djeluje slično atropinu. Prirodno je raširena u južnoj i jugoistočnoj Europi, a u Hrvatskoj raste samo u brdskom području jugoistočno od Dubrovnika, gdje je kritično ugrožena i zaštićena zakonom. [5] Biljka je otrovna i ne smije se uzimati ni primjenjivati u liječenju.

Što kažu antički pisci?

Teofrast bilježi da su se, kako se kaže, korijen i sok mandragore rabili u medicinske svrhe, među ostalim za nesanicu i ljubavne napitke. [1] Posebno navodi da se, kako se kaže, oko biljke tri puta mačem povuče krug i siječe se licem okrenutim prema zapadu, a pri rezanju drugog dijela treba plesati oko biljke i govoriti što više o tajnama ljubavi. Teofrast te običaje svrstava među nebitne dodatke. [1]

Plinije razlikuje dvije vrste, bijelu (koju smatra muškom) i crnu (žensku). Piše da su ljudi, kad su je namjeravali brati, pazili da im vjetar ne puše u lice te da su također mačem tri puta crtali krug oko biljke i okretali se prema zapadu. Dodaje da je sok listova zapravo otrov, da miris može omamiti ili zanijemiti neoprezne te da prevelika doza ubija; u odgovarajućoj mjeri soka, piše, djeluje narkotično i rabio se prije rezova kako bi se ublažila bol. [2] Prevoditelj u bilješci uz taj odlomak ističe da su praznovjerja o mandragori trajala od najstarijih vremena do u nedavno doba, uključujući piskav krik pri vađenju i psa kao zamjenu za čovjeka, a nastala su vjerojatno zbog sličnosti korijena s ljudskim nogama. [2]

Što piše Josephus o korijenu Baaras?

Josephus u Židovskom ratu opisuje u jednoj dolini korijen zvan Baaras, plamene boje, koji se povlači ruci, a za koji se tvrdi da donosi sigurnu smrt onima koji ga dodirnu. Prema Josephusu, korijen se izvlači tako da se oko njega iskopa jarak, veže ga se za psa, a pas koji pokuša slijediti vlasnika izvuče korijen, ali odmah ugine umjesto čovjeka. Korijen, kaže Josephus, vrijedi samo zato što tjera demone iz bolesnika. [4] Tekst mandragoru ne spominje, ali Bostockova bilješka uz Plinija povezuje taj opis s legendom o mandragori. [2][4]

Što je engleski herbal iz 1633. rekao o legendi?

John Gerard u herbalu dopunjenom 1633. (Thomas Johnson) opisuje korijen kao dugačak, debeo i bjelkast, razdvojen na dva ili tri dijela koja podsjećaju na ljudske noge; u stvarnosti, kaže, nije drukčiji od račvastih korijena mrkve i pastrnjaka. Za priče koje se pripovijedaju o toj biljci kaže da su smiješne i da su ih izmislile stare žene ili odbjegli kirurzi i prodavači lijekova. Navodi priče da se gotovo uvijek nalazi samo pod vješalima, gdje joj je tvar iz mrtvog tijela dala ljudski oblik, te da se mora vezati pas koji će je izvući uz glasan vrisak, a čovjek koji to učini umire, i odbacuje sve to kao laži. [3] Sam je on sa slugama iskopavao, sadio i presađivao mnoge korijene i nikad nije uočio ljudski lik, nego ponekad jedan ravan korijen, ponekad dva, a često šest ili sedam grana. [3] Optužuje i varalice koje su rezbarile korijenje brionije u ljudske likove i prodavale ih kao prave mandragore. [3] On također dovodi u pitanje vjerovanje da mandragora donosi plodnost ženama, na što su neki pozivali biblijsku priču o Rahel. [3]