Spaljivanje ili vješanje: kako su pogubljivane vještice?

Jesu li sve vještice završile na lomači?

Kolorirani letak iz 1555.: lijevo u plamenu lomače stoje dvije žene u bijelim maramama, a zmaj odnosi treću; u sredini dva muškarca u plavom, jedan s dugom motkom kojom pomiče vatru; desno u zidanom ložištu gore dvije žene; iznad slike njemački naslov, ispod gust tekst
Letak o pogubljenju u Derenburgu (Derneburg), tisak Jörg Merckel, Nürnberg, 1555., Wikimedia Commons (File:Zeitung Derenburg 1555.JPG), javno vlasništvo (PD-Art)

Ukratko

  • Njemački carski kazneni zakonik Carolina (1532.) za štetno čaranje određuje smrt na lomači; posljednje potvrđeno pogubljenje vještice u Njemačkoj bilo je 1755. u Kemptenu. [2][3]
  • U Škotskoj je od 141 presude s navedenim načinom pogubljenja njih 120 glasilo "zadaviti i spaliti". [4]
  • U Engleskoj i njezinim kolonijama vještice su vješane, jer je vještičarenje bilo kazneno djelo (*felony*), a ne hereza. [5]

Što je predaja o lomačama?

Prema uvriježenom mišljenju vještice su "spaljivane na lomači", i to posvuda i uvijek. U popisu čestih zabluda o vješticama profesorica Diane Purkiss navodi upravo tu: u Engleskoj i njezinim kolonijama optužene vještice vješane su, jer je vještičarenje bilo felony, a u Škotskoj je tijelo spaljivano tek nakon davljenja. [5] Stephanie Brown, predavačica kriminologije na Sveučilištu Hull, 2026. piše da u lovovima na vještice u Pendleu, Salemu i u kampanjama Matthewa Hopkinsa nitko nije bio spaljen. [6]

Njemačke zemlje: lomača po zakonu

Carolina (Constitutio Criminalis Carolina), carski kazneni zakonik iz 1532., u članku 109. određuje: tko ljudima čarolijom nanese štetu ili nepogodu, treba biti kažnjen smrću, "a tu kaznu treba izvršiti vatrom". Tko je čarolijom služio, ali nikomu nije naudio, kažnjava se prema prilikama slučaja. [2] Prema izložbi Njemačkog povijesnog muzeja, Carolina je kažnjavala samo dokazano štetno čaranje; ugovor s đavlom, sabat i let nisu njome bili obuhvaćeni, a mnoge zemlje imale su vlastite, često strože zakone. [3]

Način izvršenja ovisio je o sudu i o ponašanju osuđenika. Peter Binsfeld iz Triera 1592. opisuje da osuđenika treba najprije zadaviti užetom, kako ga duga smrt ne bi gurnula u psovanje ili očaj, a da se oni koji ostanu "tvrdoglavi u zlu" spaljuju živi kao heretici. [3] Letak iz Nürnberga o događaju u Derenburgu u listopadu 1555. bilježi da su 1. listopada spaljene dvije žene, 12. listopada pogubljen je muškarac, a 14. listopada spaljena je još jedna žena. [1] Letak pritom daje i vjersku poruku: služi kao opomena čitateljima. [1] Posljednje provjereno pogubljenje u Njemačkoj bilo je u Kemptenu 1755. [3]

Škotska: zadaviti, pa spaliti

Baza Survey of Scottish Witchcraft (Sveučilište u Edinburghu) bilježi da je u Škotskoj Zakon o vještičarenju vrijedio od 1563. do 1736. [4] Od 141 presude u kojoj je naveden način pogubljenja, 120 je glasilo "zadaviti i spaliti"; 17 je glasilo samo na spaljivanje (mnogi su vjerojatno prije toga zadavljeni, a poznato je i vrlo malo slučajeva spaljivanja živih), dok su odrubljivanje glave (3 slučaja) i vješanje (1) izricani uz druga djela osim vještičarenja. [4] Baza napominje da su izvršene smrtne kazne vjerojatno nedovoljno zabilježene i da su starije procjene od 4500 ili 30 000 pogubljenih počivale na nagađanju, a ne na istraživanju. [4]

Engleska i kolonije: vješala

Zakon iz 1563. (5 Eliz. I, c. 16) zvao se "Zakon protiv čaranja, uroka i vještičarenja". Krista Kesselring u članku o prvim engleskim vješticama navodi da su Elizabeth Lowys i Agnes Waterhouse bile obješene. [7] Prema Purkiss, vještičarenje je u Engleskoj i kolonijama bilo felony, pa su osuđeni vješani. [5] Spaljivanje je u Engleskoj bilo kazna za petty treason (izdaju u maloj mjeri): žene koje bi ubile muža bile su spaljivane, dok su muškarci i sluge koji bi ubili gospodara vješani; Brown navodi primjer Alice iz Tunstalla, osuđene 1359. [6] Spaljivanje žena u Engleskoj ukinuo je Zakon o izdaji iz 1790. i zamijenio ga vješanjem; Brown opisuje spaljivanje Catherine Murphy 1789. zbog krivotvorenja novca, kad je žena najprije zadavljena, pa spaljena. [6] U Salemu 1692. nitko nije spaljen; o Salemu piše i Atlas tajni (članak "Salemski procesi vješticama").

Hrvatska: Zagreb i Križevci

Prema članku D. Vukelić glavni oblik kazne u zagrebačkom području bila je lomača. Osuđenika bi obrijali, odveli na stratište i ondje spalili; stratišta su bila na Gradecu (Središče ili Zvezdišče, danas početak Tuškanca) i kod Kaptola. [8] Ponekad su prije paljenja odsijecali glavu, a katkad su žrtvu spalili živu. [8] Prema tom članku, od više od 250 osoba kojima je suđeno 248 ih je osuđeno, gotovo sve na lomaču, a 12 oslobođeno; stvarni broj nije poznat jer lomače i linčevi nisu službeno zabilježeni. [8] Marija Terezija 1758. oslobodila je Magdalenu Logomer iz Križevaca i naredila da se svaka daljnja optužba sudi pred njezinim sudom, čime su hrvatski sudovi praktički prestali s progonima. [8] O gričkim vješticama piše i Atlas tajni (članak "Gričke vještice").

Legenda

Svaka je vještica završila na lomači. [5][6]

Svi su osuđenici spaljivani živi. [3][4]

Način pogubljenja bio je "vještičja kazna". [6]

Ključne osobe i pojmovi

  • Carolina: Carski kazneni zakonik iz 1532., članak 109. o čaranju. [2]
  • Peter Binsfeld: Autor traktata iz Triera (1592.) koji preporučuje davljenje prije spaljivanja. [3]
  • *Felony*: Teško kazneno djelo prema engleskom pravu, kažnjivo vješanjem. [5]
  • *Petty treason*: Izdaja prema engleskom pravu u kojoj je žena koja ubije muža bila spaljivana. [6]
  • Diane Purkiss: Profesorica, autorica popisa zabluda za English Heritage. [5]

Što znamo

  • Način pogubljenja ovisio je o državi i pravnom sustavu: lomača u njemačkim zemljama i Zagrebu, davljenje pa spaljivanje u Škotskoj, vješanje u Engleskoj i kolonijama. [2][4][5][8]
  • Davljenje prije spaljivanja bilo je u Škotskoj uobičajeno, a preporučivao ga je i Binsfeld; spaljivanje živih zabilježeno je, ali kao iznimka (Škotska) ili za "tvrdoglave" (Binsfeld). [3][4]
  • U Engleskoj spaljivanje nije bilo kazna za vještičarenje nego za izdaju u maloj mjeri. [6]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Levack, B. P. (2016). The Witch-Hunt in Early Modern Europe, 4. izd. London: Routledge.
  • Bayer, V. (1953). Ugovor s đavlom. Zagreb.

Izvori