Zugarramurdi: baskijski progon vještica od 1609. do 1614.

Kako je počelo u Zugarramurdiju?

Prema radu španjolskih arhivista Eloíse Navajas Twose i Joséa Antonia Sáinza Varele, koji se većinom oslanja na knjigu Gustava Henningsena, priča počinje u Francuskoj: krajem 1608. kralj Henrik IV. naložio je istragu u Labourdu, a sudac Pierre de Lancre od druge polovice 1609. vodio je stotine ispitivanja i osudio više od osamdeset ljudi na lomaču. Pritužbe mornara zaustavile su u studenome 1609. najgore ekscese, ali su priče o vješticama i sabatima ("aquelarre") već kružile cijelom okolicom. [1]

Godine 1608. María de Ximildegui, mlada žena iz Zugarramurdija koja je godinama prije otišla u Francusku, vratila se u rodno mjesto i pripovijedala da je sudjelovala u sabatima s mještanima koje je imenovala kao vještce. Strah se brzo proširio: susjedi su provaljivali u kuće tražeći dokaze, a više od pedeset osoba pod pritiskom je priznalo krivnju. Župnik, redovnik iz obližnjeg samostana Urdax, odredio je da će im, ako se javno priznaju vješticama i zatraže oprost, biti oprošteno i ponovno primljeni u katoličku vjeru, a stvar će time biti završena. [1] Henningsen drži vjerojatnim da je opat Urdaxa, fray León de Araníbar, obavijestio Vijeće Inkvizicije, jer je s mještanima Zugarramurdija i prije imao sporove oko nadležnosti. [1]

Čitava Navarra tada je pripadala području inkvizicijskog suda u Logroñu, gdje su tijekom procesa radila tri inkvizitora: Juan del Valle Alvarado, Alonso de Becerra Holguín i Alonso de Salazar Frías. Salazar je bio jedini od njih s diplomom iz kanonskog prava. [1] Početkom 1609. sud je zatvorio šestero mještana koji su sami došli u Logroño opozvati priznanja dana u župi pod pritiskom i prijetnjama; u ožujku je Vijeće poslalo upitnik s četrnaest pitanja, što upućuje na njegove sumnje u iskaze optuženih. Valle je od kolovoza do prosinca 1609. obilazio sumnjiva mjesta i proglašavao "edikt vjere", koji je poticao na priznanje i optuživanje drugih; njegovo izvješće sadržavalo je iskaze protiv 280 osoba, mnoge od njih djece. [1] U Cinco Villas, navarskom kraju, župnici u Lesaki i Beri propovijedima su poveli kampanju protiv vještica: stotinjak je ljudi priznalo i optužilo još sedam stotina. Sud je uhitio šesnaest najopasnijih, a trojica su izašla na auto da fe. [1]

Što se dogodilo na autu da fe u Logroñu 1610.?

Valle i Becerra, oba teolozi koji su vjerovali u postojanje sekte vještaca na čelu s đavlom, odlučili su održati opći auto da fe unatoč otvorenom protivljenju Salazara, koji je držao da se krivnja glavnih optuženika temelji na pukim pretpostavkama. [1] Auto da fe održan je u nedjelju 7. i ponedjeljak 8. studenoga 1610. U suvremenom izvješću citiranom u radu navodi se da je došlo "više od trideset tisuća duša" iz Francuske, Aragona, Navarre, Biskaje i raznih krajeva Kastilje; autori rada napominju da je Henningsen tu brojku smatrao pretjeranom. [1]

Na autu je nastupilo 53 osuđenika: 48 osobno i pet u liku, jer su umrli u zatvoru prije autoa. Njih 31 optuženo je za pripadnost "sekti vještaca", većinom srodnika iz Zugarramurdija, Urdaxa, Bere, Lesake, Igantzija i Echalara. Osamnaestero ih je pomireno s Katoličkom crkvom uz pokoru i manje kazne nakon što su priznali sudjelovanje u sabatima i razna zlodjela, uključujući ubojstva djece; preostalih trinaest, među njima pet likova umrlih, predano je svjetovnim vlastima zbog ustrajnog poricanja. Osim dvojice svećenika osuđenih na galije, svi su spaljeni. [1] Trinaestero optuženih umrlo je u zatvorima od bolesti. [1]

U osobi su spaljeni María de Arburu iz Zugarramurdija (preko sedamdeset godina), María Baztan de Borda (68), María de Echachute iz Zugarramurdija (54), Graciana Jarra iz Urdaxa (66), Petri de Juan Gorena iz Zugarramurdija (36) i Domingo de Subildegui iz Zugarramurdija (50). U liku su spaljeni María de Zozaya iz Rentería (80 godina), Juanes de Echegui iz Zugarramurdija (68), María Echalecu iz Zugarramurdija (40), Juanes de Odia Berechea iz Zugarramurdija (60) i Estevanía de Petri Sancena iz Urdaxa (37). Posmrtni ostaci Maríje de Zozaye, koja je tri mjeseca ranije umrla u zatvoru inkvizicije, ekshumirani su i spaljeni iako je prije smrti priznala i bila pomirena s Crkvom. [1] Ministarstvo kulture Španjolske navodi da su na lomaču poslane četiri žene i dva muškarca. [2]

Salazarov obilazak i izvješće

Poslije auta da fe slučajevi se nisu smirili, nego su se proširili na više od pedeset mjesta u Navarri i Baskiji, pa čak do Cantabrije i Aragona; propovijedi koje su slali inkvizitori izazvale su masovnu histeriju i vještce su prisiljavali na priznanja. Veliki inkvizitor Sandoval predložio je edikt milosti koji zabranjuje pritisak na osumnjičene i isključivanje iz sakramenata nakon priznanja pred Inkvizicijom, a Vijeće je njegovu objavu povjerilo Salazaru, kojemu je 1611. pripalo godišnje obilaženje okruga. [1]

Salazarov obilazak trajao je osam mjeseci. Započeo je s ciljem provjere 338 priznanja koja je sud primio od komisara. U prva četiri mjeseca obišao je Baztán i okolicu, gdje se zbog mnoštva priznatih vještaca morao služiti timovima pomoćnika i provoditi masovna pomirenja, a mnogi već pomireni došli su opozvati svoja priznanja; ukupno je primio više od tisuću petsto priznanja, većinom od djece. U drugom dijelu obišao je doline Burundu i Araquil te mjesta u Gipuzkoi, Bizkaiji i Álavi i riješio 1802 slučaja, od kojih 1384 djece. [1]

Na kraju je predao izvješće o redovnim slučajevima obilaska, koje se odnosilo na stotinu deset osoba, od kojih je sedamnaest bilo osumnjičeno za vještičarenje, ali je dokaze smatrao toliko slabima da nije držao razboritim nikoga procesuirati. Iz Fuenterrabíje pismom je velikom inkvizitoru najavio namjeru da "epidemiji vještičje manije" stane na kraj naredbom svim upletenima da o vještičarenju šute. [1] Vijeće ga je pozvalo u Madrid; prije povratka u Logroño predao mu je prijedlog o postupanju u slučajevima vještičarenja, u kojem je osudio nasilje i zlouporabu moći komisara te lažna svjedočenja. U sporu koji je od 1611. neprestano trajao Valle i Becerra pisali su Vijeću da je sam Salazar "obuzet đavlom". [1]

Upute iz 1614. i "edikt šutnje"

Vijeće je svoja razmatranja zaključilo u kolovozu 1614. i poslalo u Logroño nove upute za slučajeve vještičarenja, uz zahtjev da se objavi takozvani "edikt šutnje". Arhivisti to vide kao konačnu pobjedu Salazarovih ideja: Inkvizicija vještičarenje više ne smatra herezom, dakle ga ne progoni, a istodobno osporava svjetovnim vlastima isključivu nadležnost kako bi se izbjegli novi izljevi, koji su se tijekom 17. stoljeća ipak ponavljali, sada pod okriljem kraljevskog pravosuđa. Kao primjer navode progon u Kataloniji od 1618. do 1622., u kojem je obješeno više od šezdeset ljudi. [1] Ministarstvo kulture Španjolske ističe da je upravo zahvaljujući Salazaru to bio posljednji put da je španjolska Inkvizicija osudila nekoga za takve navodne zločine, te da je u "ediktu šutnje" priznala pogreške i zaključila da se vještice i opčinjeni pojavljuju samo kad se o njima govori i piše. [2]