Nicolas Flamel: pisar i legenda

Što o pisaru kažu dokumenti

Isprave o pisaru objavljene su u dodatku knjige opata Étienne-Françoisa Villaina (umro 1784.) iz 1761.; Villain je napisao i povijest župe Saint-Jacques-de-la-Boucherie. [2][3] Pariški Châtelet 2. rujna 1418. razmatrao je zahtjev upravitelja te crkve, izvršitelja oporuke "pokojnog Nicolasa Flamela, za života pisara i pariškog građanina". Pokretna imovina (biens-meubles) koja je ostala iza njega bila je zaplijenjena na zahtjev kraljeva tužitelja jer se nije javio nijedan nasljednik; sud je zapljenu ukinuo kako bi se oporuka mogla izvršiti. Oporuku su u studenom 1416. sastavila dva bilježnika Châteleta, a popis ostavštine započet je 31. ožujka 1418. [2]

Preslika oporuke čuva se u Bibliothèque nationale (lat. 9164), a izvornik duži od metra, restauriran i digitaliziran, ušao je 2025. u Archives nationales s fondom bolnice Quinze-Vingts, kojoj je Flamel ostavio darove za siromašne slijepce. [3][4] Guillebert de Metz opisao je 1434. "Flamela starijega, pisara koji je dijelio toliko milostinje i gostoprimstva", i njegove kuće u kojima su u prizemlju stanovali obrtnici, a od njihove su stanarine uzdržavani siromašni radnici na katu. [3] Sačuvana je i primjedba iz tog vremena da se za Flamela govorilo kako je za polovicu bogatiji nego što jest. [3]

Kako se ime našlo u alkemijskim spisima

Alkemijska predaja počinje rukopisom Livre Flamel s kraja 15. stoljeća, koji miješa teoriju i praksu; rukopis se čuva u sveučilišnoj knjižnici u Bologni. [3][4] Okolnosti takvog pripisivanja ostaju hipotetske; Fischer pretpostavlja da su ga potaknule glasine o Flamelovim raskošnim izdacima za života. [3]

Godine 1561. u Parizu je u zbirci triju starih spisa u stihovima, u izdanju Guillaumea Guillarda, tiskan Sommaire philosophique, a Fischer bilježi da mu je i humanist Robert Duval iste godine pripisao Flamelovo autorstvo. [2][3] Prema Villainu u tom spisu samo naslovnica imenuje Flamela, dok nijedna riječ u tekstu ne upućuje na njega sa sigurnošću; isto Villain kaže za spis Le Désir désiré (Livre des six paroles): naslovnica ga daje Flamelu, ali ga sam spis ne označuje ništa više nego bilo kojeg drugog alkemijskog pisca. [2] Villain navodi i komentar uz opuskul Dionizija Zachairea tiskan pod Flamelovim imenom; Nicolas Lenglet Dufresnoy, autor povijesti hermetičke filozofije, primjećuje da je Zachaire živio 1550., više od sto pedeset godina nakon Flamela. [2]

Bibliograf La Croix du Maine raspravljao je o priči već 1584. i predložio drukčije objašnjenje Flamelova imetka: da potječe od imovine Židova protjeranih iz Pariza u studenom 1394.; to je preuzeo i Gabriel Naudé. [3]

Izdanje iz 1612.

Kraljevski privilegij (isključivo pravo tiska na deset godina) od 11. ožujka 1612. dodijelio je Pierreu Arnauldu, gospodaru posjeda La Chevalerie u Poitouu, tisak triju dotad netiskanih rasprava: Tajne knjige Artefija, Flamelovih hijeroglifskih likova s Flamelovim tumačenjem i Prave knjige Sinezija. [1] Flamelov je dio naslovljen Livre des figures hiéroglyphiques (naslovi su u izdanju iz 1612. pisani starijim pravopisom; ovdje se rabi suvremeni) i opisuje likove koje je pisar, prema tekstu, dao naslikati na četvrtoj arkadi groblja Innocents u Parizu; ispod naslova stoji da je djelo "preneseno s latinskoga na francuski" od strane P. Arnaulda, poitevinskog plemića. [1] U obraćanju čitatelju ispred Flamelova dijela prevoditelj kaže da je zbog slika mogao ponuditi samo jedan jezik i da je odabrao francuski. [1] Villain navodi da je tisak završen 1612. o trošku samoga prevoditelja. [2]

Villain ispravlja i stariju zabludu: Pierre Borel u Trésoru daje 1561. kao godinu tiska Livre des figures, no Villain je pred sobom imao primjerak iz 1612. s dozvolom od 11. ožujka te godine, a Borel je, kaže, zamijenio naslovnicu zbirke triju drugih rasprava tiskane 1561. [2]

Što Villain nalazi u priči

Villain u Histoire critique de Nicolas Flamel et de Pernelle sa femme provjerava priču o pretvorbi prema kalendaru. Tekst (vidi Legendu) datira prvu pretvorbu u ponedjeljak 17. siječnja 1382., a Villain računa da je taj dan bio petak. [1][2] Drugu datira 25. travnja "iste godine", no Uskrs je 1382. pao 6. travnja, pa je 25. travnja nova godina po uskrsnom računanju tekla već devetnaest dana. Prva pretvorba, napominje Villain, po uskrsnom računanju godine pripada godini 1381., a druga 1382., pa tekst ne vodi računa o razlici u računanju godine, što bi se očekivalo od pisara vještog aktima. [1][2] Prema Henriju Sauvalu, povjesničaru pariških starina, taj latinski tekst nitko nikad nije vidio; usto Villain drži da bi i "poitevinski plemić" mogao biti sam autor. [2]

Prijevodi i odjek

Godine 1624. u Engleskoj je za Thomasa Walkleyja tiskan engleski prijevod pod naslovom N. Flamel his exposition of the hieroglyphicall figures. [6] Prema članku o izložbi Nicolas Flamel, alchimiste de papier u Musée de Cluny (od 13. listopada 2026. do 24. siječnja 2027.), Livre des figures hiéroglyphiques smatra se apokrifnim, BnF Flamela naziva "navodnim autorom" nekoliko spisa, a izdanje Écrits alchimiques iz 2026. s pogovorom Didiera Kahna podsjeća da je nekoliko njih vjerojatno apokrifno. [4][5]