Ptolemejev Tetrabiblos

Kako je autor Almagesta napisao i astrologiju?

O Ptolemeju se zna malo. Robbins, urednik Loebova izdanja, smatra vjerojatnim da se rodio u Ptolemaidi u Egiptu, da je promatrao na usporednici Aleksandrije i da je živio približno od 100. do 178. godine; najranije promatranje zabilježeno u Almagestu potječe iz 127., a najkasnije iz 151. [2] MacTutor ga smješta oko 85. do oko 165. godine, pa se datumi života razlikuju. [3] Almagest je njegovo djelo o matematičkoj astronomiji, u trinaest knjiga, u kojem daje teoriju gibanja Sunca, Mjeseca i planeta; prema MacTutoru, taj je spis sve do kasne renesanse određivao što se smatra astronomijom. [2][3]

Tetrabiblos je nastao poslije. Robbins navodi da se Almagest spominje u Tetrabiblosu, pa nije mogao biti Ptolemejevo posljednje djelo, i da Tetrabiblos pripada posljednjoj trećini autorova života. [2] Naslov u nekim rukopisima glasi "Matematička rasprava u četiri knjige", a u mnogima "Predviđanja upućena Syrusu". Syrus je inače nepoznat; Robbins u bilješci navodi da mu je, među ostalim, posvećen i Almagest. [2]

Zašto bi astronom pisao astrologiju, Ptolemej odgovara već u prvom odlomku. Dva su najvažnija načina predviđanja pomoću astronomije: prvi, koji ima vlastitu znanost, jest saznavanje gibanja Sunca, Mjeseca i zvijezda u odnosu jednih prema drugima i prema Zemlji, a drugi je istraživanje promjena koje ta gibanja prirodno izazivaju u onome što ih okružuje. [1] Robbins u bilješkama prvi način naziva astronomijom u užem smislu, a spis u kojem je izložen Almagestom, pa je Tetrabiblos zamišljen kao nastavak. [1] MacTutor to sažima: Almagest daje položaje nebeskih tijela, a astrološki spis Ptolemej shvaća kao pratnju koja opisuje njihove učinke na ljudske živote. [3] Robbins dodaje da su u Ptolemejevo doba riječi astrologija i astronomija značile otprilike isto; sam je za ono što mi zovemo astrologijom rabio izraz "predviđanje putem astronomije". [2]

Što Ptolemej tvrdi?

Argument je u prvoj knjizi (I.2) izveden korak po korak, od očiglednoga prema spornome. Sunce, kaže Ptolemej, svojim mijenama utječe na godišnja doba, rast biljaka i toplinu zraka. Mjesec, kao najbliže nebesko tijelo, djeluje vlagom: rijeke s njim rastu i opadaju, a mora mijenjaju plimu prema njegovu izlasku i zalasku. Prolazi zvijezda stalnica i planeta često najavljuju vruće, vjetrovito ili snježno vrijeme. Poljoprivrednici i pastiri iz vjetrova za sjetve i parenja naslućuju što će se roditi, a mornari znaju znakove oluja. Ako netko točno poznaje gibanja svih tih tijela i ako je dugim proučavanjem razlučio njihove naravi, zaključuje Ptolemej, što ga sprečava da iz stanja neba u času rođenja razabere opće svojstvo čovjekove naravi, tjelesne i duševne, i da po njoj naslućuje događaje? [1]

Narav planeta Ptolemej izvodi iz topline i vlage. Prema četvrtom poglavlju prve knjige, Sunce ponajprije grije i donekle suši, Mjesec ponajprije vlaži, Saturn hladi i umjereno suši, vjerojatno jer je najdalje od Sunčeve topline, Mars suši i žeže zbog blizine Sunca i vatrene boje, Jupiter je umjeren i grije i vlaži, Venera je blago topla, ali ponajprije vlaži, a Merkur brzo prelazi od sušenja k vlaženju. [1] Od četiriju osnovnih svojstava dva su plodna i djelatna, toplo i vlažno, jer sve spajaju i uvećavaju, a dva razorna i pasivna, suho i hladno, jer sve razdvajaju i uništavaju; zato su stari, kako Ptolemej prenosi, Jupitera i Veneru, uz Mjesec, smatrali dobročiniteljima, a Saturna i Marsa zlotvorima. [1] Čak i kutove među znakovima zodijaka (opozicija od 180°, trigon od 120°, kvadrat od 90° i sekstil od 60°) Ptolemej opravdava glazbenim omjerima, polovinom i trećinom, i time objašnjava zašto se druge udaljenosti ne uzimaju u obzir. [1] O tome što je s aspektima učinio Kepler piše članak Keplerovi horoskopi.

Što on ne tvrdi?

Prva je granica pouzdanost. Svako znanje o kakvoći stvari, piše Ptolemej u I.2, jest slutnja i ne može se tvrditi bez ostatka, a osobito ono koje se sastoji od mnogo različitih sastojaka. Na rođenje, osim neba, djeluju i sjeme, zemlja u kojoj se netko rađa, odgoj i običaji, pa je pogrešno vjerovati da se sve može pročitati samo iz kretanja nebeskih tijela. Osim toga, raspored svih nebeskih tijela ne vraća se točno na isto mjesto, barem ne u vremenu koje bi čovjek mogao iskusiti, pa predviđanja zasnovana na davnim primjerima ponekad ne uspijevaju. [1] Priznaje da griješe i oni koji se umijeća laćaju na najpošteniji i najstručniji način; ni to nije razlog da se odbaci, kao što se zbog mnogih pogrešaka kormilara ne odbacuje kormilarstvo. [1]

Druga je granica sudbina. U trećem poglavlju prve knjige, koje odgovara na prigovor da je predviđanje beskorisno jer se neizbježno mora dogoditi, Ptolemej razlikuje gibanje nebesa, koje se zbiva po božanskoj i nepromjenjivoj odredbi, od promjenjive "prirodne sudbine" zemaljskih stvari. Pojedinačni događaji ne dolaze s neba kao nepromjenjiva božanska zapovijed. Neki su neizbježni, poput masovne pogibije u požaru, kugi ili potopu, jer manji uzrok uvijek popušta većemu. Drugi se mogu spriječiti: liječnik zna koje su bolesti uvijek smrtonosne, a koje dopuštaju pomoć, pa astrolog, kad kaže da će uz određen sklop prilika nastati određena bolest, govori o stanju koje se može izmijeniti. Ako se unaprijed zna i primijene lijekovi, i to je "u skladu s prirodom i sudbinom", pa se zlo ili ne dogodi ili se ublaži. Prema njemu su Egipćani, koji su to umijeće najviše unaprijedili, zato posve sjedinili liječništvo s astronomskim predviđanjem. [1]

Treća je granica poštenje struke. Ptolemej tvrdi da mnogi radi dobiti pod imenom ove umjetnosti nameću drugu, pa varaju neuke obećanjem da znaju i ono što se prirodno ne može znati, a promišljenima daju povoda da jednako loše sude i o prirodnom predviđanju. Usporedba je filozofija, koju ne treba ukinuti zato što među onima koji se njome busaju ima očitih lopova. [1] U trećoj knjizi, kad nabraja sve što se u rođenju može proučavati, najavljuje da će besmislice na kojima mnogi troše trud, a za koje se ne može dati ni vjerojatno objašnjenje, zanemariti u korist prvih prirodnih uzroka. [1]

Što sve stoji u četiri knjige?

Prva je knjiga načelna: zašto je predviđanje moguće i korisno, zatim prirode planeta, znakova i njihovih odnosa kroz dvadeset i četiri poglavlja. [1] Druga se bavi "općim" predviđanjem, to jest cijelim narodima, zemljama i gradovima, te ratovima, glađu, kugama, potresima i vremenom. Opće stavlja prvo jer ga smatra jačim od pojedinačnoga. [1] U drugom poglavlju te knjige izvodi osobine stanovnika čitavih podneblja iz zemljopisne širine i položaja prema Suncu; Robbins među Ptolemejevim prethodnicima navodi Posidonija za astrološku etnografiju. [1][2]

Treća knjiga prelazi na pojedinca: roditelje, braću i sestre, blizance, dugovječnost, oblik tijela, bolesti, kakvoću duše. [1] Četvrta obrađuje vanjske okolnosti: imetak, čast, zanimanje, brak, djecu, prijatelje i neprijatelje, putovanja, kakvoću smrti i razdoblja života. [1] Ptolemej tu ne ostaje na općenitostima. O imetku, na primjer, piše da Saturn donosi bogatstvo graditeljstvom, ratarstvom ili brodarstvom, Jupiter skrbništvima i svećeništvom, Mars vojnim pothvatima i zapovijedanjem, Venera darovima prijatelja i žena, a Merkur rječitošću i trgovinom. [1] Ograde iz prve knjige tako stoje uz vrlo određena predviđanja.

Kako je djelo prošlo kroz stoljeća?

Prema Robbinsu, Tetrabiblos je tijekom tisuću i više godina imao gotovo biblijski ugled među piscima astrologije. [2] U antici i srednjem vijeku nitko nije u tome vidio proturječje. Prema Robbinsu, do 2. stoljeća astrologija je bila posvuda prihvaćena, od cara do najnižeg roba, uz malo iznimaka; branili su je stoici, a prodrla je i u medicinu, botaniku i etnografiju. Isti izvor navodi da su Regiomontanus, Kopernik, Tycho Brahe, Galileo, Kepler i Leibniz astrologiju ili sami prakticirali ili podupirali. [2] Dvojbe o autorstvu javile su se tek kasnije, jer se ujedinjenje astrologije i astronomije počelo činiti neprimjerenim; Robbins ih odbacuje dvama razlozima: da je astrologija u Ptolemejevo doba bila općeprihvaćena i da se Tetrabiblos po filozofskim nazorima, jeziku i astronomiji podudara s Ptolemejevim djelima čije autorstvo nitko nije osporavao. [2]

Prvo tiskano grčko izdanje priredio je Joachim Camerarius, a izašlo je u Nürnbergu 1535.; drugo, s latinskim prijevodom Philippa Melanchthona, izašlo je u Baselu 1553. [2] Englesko izdanje F. E. Robbinsa u Loeb Classical Library izašlo je 1940. [1]