Salomonov testament: kralj, prsten i demoni

Što je Salomonov testament i kako je objavljen?

Grčki je tekst 1837. objavio Fleck u svesku anecdota; njemački prijevod načinio je Bornemann 1844. [1] Rijetki učenjaci koji su ga proučavali smatrali su ga kršćanskim djelom nastalim možda tek u 5. stoljeću; Conybeare je 1898. u Jewish Quarterly Review objavio prijevod uz raspravu o toj ocjeni. [1] McCown 1922. izdaje tekst prema rukopisima s Atosa, iz Bologne, Jeruzalema, Londona, Milana, Pariza i Beča te iz zbirke Holkham Hall. [2] Rukopisi su kasni; primjerice londonski Harley 5596 iz 15. stoljeća ima nad tekstom Testamenta naslov na latinskom, koji je dodala kasnija ruka: "Quomodo Solomon aedificaturus templum cum spiritibus colloquitus fuit, et multa edoctus" (Kako je Salomon, namjeravajući graditi hram, razgovarao s duhovima i mnogo naučio). [2]

Što se događa u spisu?

Prema Conybeareovu prijevodu, Salomon gradi Hram, a demon Ornias svake večeri, nakon zalaska sunca, dječaku, kojega Salomon voli, uzima pola plaće i hrane i siše mu palac pa dječak slabi. [1] Salomon se moli, a dana mu je milost: Gospodin Sabaot po arkanđelu Mihaelu šalje mu prsten s urezanim pečatom i riječima da će njime zaključati sve demone zemlje, muške i ženske, i s njihovom pomoći sagraditi Jeruzalem; urez na pečatu je pentalfa. [1] Salomon prsten daje dječaku, koji ga baca demonu u prsa i kaže: "U ime Boga, kralj Salomon te zove." [1]

Ornias se predstavlja: pod znakom je Vodenjaka, davi one koji žude za plemenitim djevicama, mijenja oblik u tri lika i potomak je arkanđela Urijela. [1] Salomon ga zapečati i postavi da kleše kamen za Hram; potom ga pošalje po Belzebula, "egzarha demona", i svi se demoni iznose pred kralja. [1]

Demoni u tekstu

Poslije Belzebula slijedi Onoskelis, a Asmodej, čiji se opis, prema Conybeareu, slaže s Knjigom o Tobiji, kaže da je rođen kao anđelovo sjeme od kćeri čovječje i da kuje urote protiv mladenaca, a svladava ga arkanđeo Rafael; tjeraju ga jetra i žuč ribe kad se dime iznad pepela tamariska. [1] Slijede sedam ženskih duhova, glava bez udova (u kojoj Conybeare prepoznaje Meduzu) i dvoglava Enipsigos, koju mudri zazivaju kao Krona. [1] Zatim dolazi trideset i šest "elemenata" ili vladara tame, dekani dvanaest znakova zodijaka, ljudskih tijela s glavama pasa, magaraca, volova i ptica; svaki upravlja jednim dijelom tijela i šalje bolest na njega, a svaki ima anđela koji može svladati njegov utjecaj. [1] Za neke je trebalo imena anđela napisati na papir i nositi kao amulet. [1] Poslije toga Ornias objašnjava kako demoni uzlijeću do neba, čuju presude duša, a zatim ih izvršavaju; padaju kao munje i ljudi ih drže za zvijezde padalice. [1]

Demon Efipas, hvatan prstenom u kožnu vreću, pomaže podići zaglavni ugaoni kamen u Hramu; zajedno s Abezitibodom podiže stup koji se iz Crvenog mora diže u Hram. [1] Tekst završava Salomonovim padom: zaljubljen u Jebusejku, pod pritiskom svećenika Moloha i djevojke gnječi pet skakavaca u ime Moloha, "Duh Božji" ga napušta, slabi, a idolima mora graditi hramove; završava riječima da je napisao ovaj Testament da bi se oni koji ga zadobiju molili i pazili na posljednje stvari, a ne na prve. [1]

Kada je nastao i tko ga je napisao?

Conybeare u tekstu nalazi židovske, gnostičke i kršćanske elemente: navodi mjesta koja pokazuju kršćanski utjecaj, ali smatra da pojedine fraze ne dokazuju ovisnost o Novom zavjetu, već zajedničku židovsku demonološku baštinu. [1] Trideset i šest demona-dekana odgovara opisu koji je oko 170. g. dao Celzo u spisu protiv kršćanstva, a koji Origen pobija. [1] Josip Flavije u Starinama piše o Salomonovim zaklinjanjima i prstenu s korijenom, kojim je Eleazar protjerao demona; Conybeare pita nije li izvorna verzija Testamenta upravo ta zbirka zaklinjanja. [1] Kršćanske elemente smješta oko 100. godine, uz napomenu da nije moguće reći kada i gdje su dodani, a židovsku osnovu drži starijom. [1]

McCown 1922. odbacuje kasni, bizantski datum koji su zastupali Fleck i Istrin: Dijalog Timoteja i Akvile spominje Testament, a naslov dijaloga navodi doba nadbiskupa Ćirila (umro 444.); budući da se ne može dokazati da navod pripada starijem sloju, gornja se granica postavlja oko 400. [2] Donja je granica oko 100. godine; prema njemu je izvorni Testament nastao početkom 3. stoljeća, u doba Aleksandra Severa. [2] Židovska osnova (kratka priča bez zaklinjanja) mogla bi biti iz 1. stoljeća, ali se, kaže, ne može preciznije odrediti. [2] Autor je, prema McCownu, vjerojatnije kršćanin grčkog nego židovskog podrijetla; za mjesto nastanka razmatra Palestinu (Galileju), Egipat i Malu Aziju; Aziju smatra najvjerojatnijom, ali "vrlo slabo" potkrijepljenom. [2] Redakcija A malo se razlikuje od izvornika, B je možda iz 4. ili 5. stoljeća, a C možda iz 12. ili 13. [2]