Lemegeton i Weyerov popis demona

Što je Lemegeton

Prema Josephu H. Petersonu, koji je rukopise priredio, Lemegeton je popularan priručnik obredne magije poznat iz 17. stoljeća u manje-više istom obliku. Velik je dio preuzet doslovno ili prerađen iz ranijih tiskanih izvora i rukopisa, od kojih neki sežu u 14. stoljeće ili ranije. [1] Rukopis Sloane 3825 nabraja pet knjiga: Goetia (zli duhovi), Theurgia Goetia (zračni duhovi, dijelom dobri, dijelom zli), Ars Paulina, Ars Almadel i Ars Notoria, zbirku molitava kojima se obećava brzo stjecanje znanja. [1] Neki rukopisi ne uključuju Ars Notoria pa navode samo četiri knjige; tako i A. E. Waite 1913. govori o četiri dijela. [1][5]

Ime Lemegeton vjerojatno je preuzeto iz jednog odlomka u Ars Notoria, gdje se spominje Salomonov "traktat Lemegeton" o duhovnim i tajnim pokusima; urednik Véronèse taj naslov drži neidentificiranim i možda izmišljenim. [1] Uobičajeni naziv "Mali ključ" (Lesser Key) ne nalazi se u rukopisima, koji čitaju "The little Key of Solomon"; Peterson smatra da ga je možda prvi uveo Waite 1898. radi razlikovanja od "Velikog ključa", to jest Clavicula Salomonis. [1] Clavicula Salomonis zasebno je djelo, obrađeno u svojem članku.

Nije jasno treba li cijeli zbornik smatrati jedinstvenim djelom. Waite je smatrao da je prva, goetička knjiga vjerojatno "pravi Lemegeton", a ostale su kasniji dodaci. [5] Nazivi Ars Almadel, Ars Notoria i Ars Paulina zajedno se spominju već u Agrippinu djelu De incertitudine et vanitate scientiarum (1536.) i u popisima Reginalda Scota, što je možda potaknulo shemu zbornika (Peterson). [1] Imena duhova u drugoj knjizi preuzeta su većinom iz prve knjige Trithemijeva spisa Steganographia. [1]

Rukopisi

Većina rukopisa koje Peterson navodi čuva se u Britanskoj knjižnici u Londonu; ostali su u zbirci Wellcome, u Nacionalnoj knjižnici Walesa, na Sveučilištu Northwestern i u jednoj privatnoj zbirci. [1]

• Sloane 3825 (17. stoljeće) naslovljen je "Lemegeton Clavicula Salomonis: Rex: The little Key of Salomon the King". Peterson ga drži najtočnijim rukopisom kad se usporedi s prepoznatljivim izvorima (Scot, Trithemije, pseudo-Petar iz Abana, pseudo-Paracelsus) i prema njemu je priredio svoje izdanje. Sadrži i kraću inačicu Ars Notoria, kojoj su dodani ostali dijelovi iz prijevoda Roberta Turnera iz 1657. Waite ga, čini se, nije zamijetio. [1]
• Sloane 2731 sastavljen je od više inačica, među ostalim, po svemu sudeći, iz Sloane 3648; jedan od predložaka kojima se služio sastavljač dijeli pretka sa Sloane 3825 i mjestimice ima bolja čitanja. Izostavlja petu knjigu, Ars Notoria, iako ga je Waite pogrešno proglasio potpunim. Datacija nije jasna: Waite navodi da je prijepis započet 10. siječnja 1676., a Peterson uz rukopis bilježi "1572. (1687?)". [1][5]
• Sloane 3648 (oko 1665. ili poslije) ima mnogo pogrešaka kojih nema u Sloane 3825; npr. u opisu 24 "duhova noći" 13 je imena krivo napisano, a Sloane 3825 nijedno. Sadrži i Ars Notoria. [1][5]
• Harley 6483 (1712.-1713.) nosi naslov "Liber malorum Spirituum, seu Goetia"; jedan je od najkasnijih rukopisa, s novim dodacima pripisanima "dr. Ruddu". Rukopis ms. 65 sa Sveučilišta Northwestern dovršen je 1. travnja 1713. i izostavlja Ars Notoria. [1]

Peterson upozorava da se u tekstu spominje godina 1641. te da se rabe izdanja Scota (1665.), Turnera (1657., 1656., 1665.) i Saundersa (1671.), pa sadašnji oblik pojedinih dijelova ne može biti stariji od toga. [1]

Weyer: liječnik i protivnik progona

Johann Weyer (Wier, lat. Wierus) rođen je 1515. u Graveu na granici Brabanta. Prema životopisu u izdanju njegovih sabranih djela iz 1660., kao mladić bio je Agrippin učenik i kod njega se, kako sam priznaje, usavršavao; učitelja je nazivao gospodarom. Studirao je medicinu, boravio u Parizu i Orléansu i stekao doktorat, a poslije ga je vojvoda Wilhelm od Kleve pozvao k sebi kao liječnika; službu je, kaže životopis, vjerno obnašao dvadesetak ili tridesetak godina. [4] Weyer na jednom mjestu piše da je kod Agrippe pročitao dio Trithemijeva spisa Steganographia sa slikama i imenima duhova i da ga je potajno prepisao, bez Agrippina znanja. [4]

Životopis navodi i što ga je potaknulo na pisanje: na vojvodinu je dvoru više puta, "ne bez uzdaha", vidio kako se brojni kršćani, osobito starice, pod sumnjom za veneficium (trovanje i čarolije) bacaju u tamnice, podvrgavaju ispitivanju i spaljuju, pa je napisao djelo o otrovima i vješticama. Neki su mu se magistrati zahvalili jer su zbog toga postali oprezniji, no nisu izostali ni protivnici, među njima Paul Scalich. [4]

Djelo je De praestigiis daemonum et incantationibus ac veneficiis; prvi je put tiskano 1563., a Weyer ga je dopunjavao sve do izdanja iz 1583. [1][3] Šesta knjiga, kao dodatak uz prvih pet, otvara se obranom: njegovo mišljenje, suprotno uvriježenom i ukorijenjenom, ne smije mu se, kao liječniku, zamjeriti kao da izlazi iz granica svojega zvanja. [4] U njoj piše da su žene koje se zovu vješticama (lamiae) većinom starice, melankolične naravi, slabe pameti i malog povjerenja u Boga, pa im se đavao lakše prikazuje i zbunjuje im misli raznim prividima; kad bi se stvar razmotrila oštrijim umom, sve što se pripisuje njihovu djelovanju ispostavilo bi se kao đavolja prijevara. Zato se, piše, teško odlučuje ubrojiti ih među heretike: "zabluda u umu ne čini heretika, nego tvrdoglavost volje." [4] Vještičarenje kao pravni i bogoslovni problem obrađuje članak o Malleus maleficarum.

Weyerov popis demona

Uz De praestigiis daemonum Weyer je 1577., u izdanju koje Peterson naziva petim, kao dodatak objavio popis duhova koji je nazvao Pseudomonarchia daemonum ("Lažna monarhija demona"). [3] U napomeni čitatelju Weyer kaže da je popis uzet iz "arhiva aherontskih (paklenih) vazala" i pridodan njegovu djelu o prividima demona kako bi se jasno vidjeli znatiželja, privid, taština, prijevara i pomućen um onih koji se hvale da su čarobnjaci. Te "izgubljene sate" posvećuje njima u nadi da će se, milošću Božjom, obratiti i živjeti. Da netko znatiželjan ne bi lakomisleno pokušao oponašati tu ludost, namjerno je izostavio dijelove teksta kako bi se otklonila svaka prilika za zlo. [3][4]

Popis je Weyer naslovio prema predlošku: "Officium spirituum, ili Liber officiorum spirituum, ili knjiga zvana Empto Salomonis, o knezovima i kraljevima demona". [4] Peterson drži da je tekst već bio prerađen kad je do Weyera stigao, jer imena demona imaju varijante, pa je znatno stariji od 1577.; Trithemije ga je uvrstio u popis nekromantskih knjiga u spisu Antipalus maleficiorum (1508.). [3] Kao ranu inačicu Peterson navodi i rukopis iz Firence iz siječnja 1494. [3]

Svaka jedinica popisa opisuje jednog duha: kojim se činom i naslovom označuje (kralj, knez, vojvoda, markiz, grof, predsjednik), u kakvu se obličju prikazuje, što mu se pripisuje (npr. poučavanje jezika, umjetnosti ili ljekovitih svojstava bilja i kamenja, otkrivanje skrivenoga) i koliko legija ima pod sobom. Prvi je Baël, kralj istoka s tri glave, a zadnji Stolas. [4] Pečata nema, a duhovi se zazivaju jednostavnim zaklinjanjem. [1] Prema Petersonu, koji se poziva na Boudetovu usporedbu s Livre des esperitz, Weyerov tekst navodi samo 69 duhova, premda se u opisu Belijala spominje 72, a čini se da mu nedostaje uvodni dio o Luciferu, Belzebubu, Satani i četirima demonima strana svijeta. [3]

Od Weyera do Goetije

Weyerov je popis na engleski prenio Reginald Scot u djelu The Discoverie of Witchcraft (1584.), u petnaestoj knjizi. Na kraju prvog poglavlja piše o zaklinjačima koji se hvale da pod svojom vlašću imaju "sedamdeset i devet glavnih i kneževskih đavola", a drugo poglavlje, naslovljeno kao popis imena, obličja, moći, vladanja i učinaka đavola i duhova, nabraja duhove, počevši s Baëlom i Agaresom. [6] Brinsley Nicholson, urednik izdanja iz 1886., u bilješci računa: u Scotovu popisu ima 68 duhova, plus 1 slučajno izostavljen, plus Belzebub koji nije spomenut, plus 4 kralja, ukupno 74. Weyer sam ne daje ukupan broj, a Scot je broj 79 možda preuzeo od izvjesnog T. R., a ne izravno od Weyera. [6] Prema Petersonu, popis je u Scota vjerojatno preveo Abraham Fleming, a Scotovo izdanje donosi pogreške, od kojih su neke vjerojatno posljedica Flemingova nerazumijevanja Weyerove latinštine ili neispravnog primjerka. [2]

Peterson smatra da je Scotov tekst, ponajprije u proširenom izdanju iz 1665., izravni predak prve knjige Lemegetona, jer se u njoj nalaze iste jedinstvene pogreške i pravopisi. [1] Primjer je "brass vessel" (mjedena posuda) tamo gdje Weyer ima in vase vitreo, "u staklenoj posudi". [2] Razlike prema Weyeru su sljedeće:

• Goetia ima 72 duha. Vassago nema u Weyera, a posljednja tri (Seere, Dantalion, Andromalius) također ne; Weyerova četvrtog duha, Pruflasa, u Goetiji nema. [1][3]
• Redoslijed duhova bitno je drukčiji; Peterson ne vidi razloga i pretpostavlja da su stranice nekog predloška bile pomiješane. [1]
• Proširenje na 72 duha vjerojatno je brojčane naravi, jer taj broj ima posebno značenje; Peterson ga povezuje s poznatim popisom od 72 anđela. [2]
• Dijelove koje je Weyer izostavio, sastavljač je nadopunio drugim tekstovima, među ostalim Heptameronom. Goetia ima pečate i opsežan obred, a u Weyera ih nema. [1][2]

Waite je 1913. zamislio obrnut smjer: Weyer je, prema njemu, svoj popis izveo iz Liber Spirituum, koji je smatrao ranijim oblikom Lemegetona. [5] Suprotno stajalište iznosi Peterson, kako je navedeno gore.