Clavicula Salomonis (Ključ kralja Salomona)

Što je Ključ, a što nije

A. E. Waite smatra Ključ izvorom i uzorom svih ostalih grimoara, a Peterson ga naziva najpoznatijim i najvažnijim među njima. [2]

Mathers u predgovoru (listopad 1888.) razlikuje Ključ od dvaju djela koja su mu se pripisivala i s njim miješala, Grimorium Verum i Clavicola di Salomone ridolta, te od Lemegetona, ili "Manjeg ključa kralja Salomona", zbirke pečata raznih duhova, koji, kaže, nije isto što i ova knjiga. [1]

Prva knjiga

Prema Mathersovu izdanju, prva knjiga ima osamnaest poglavlja. Počinje poglavljem o božanskoj ljubavi koja treba prethoditi stjecanju znanja, nastavlja se poglavljem o danima, satima i svojstvima planeta (tablice planetarnih sati, anđela, metala i boja Mathers donosi ranije, u uvodnom dijelu prije prve knjige) i poglavljem o "umijećima". Slijede ispovijed izvoditelja, molitve i zaklinjanja u tri stupnja ("jače i moćnije zaklinjanje", "izuzetno moćno zaklinjanje") te poglavlje o izradi pentakla. [1]

Veći dio ostatka čine pokusi (experiments), kako ih nazivaju naslovi poglavlja: o ukradenim stvarima, nevidljivosti, sprečavanju lovca da ulovi divljač, čarobnim podvezicama i čarobnom sagu za ispitivanje "inteligencija", o blagu koje čuvaju duhovi, o stjecanju naklonosti i ljubavi, o podsmijehu, nevidljivosti i obmani te o "izvanrednim pokusima". Prva knjiga završava poglavljem o svetim pentaklima, koji, prema tekstu, služe da duhovima uliju strah i prisile ih na poslušnost. [1]

Druga knjiga

U rukopisima Harley 3981, Sloane 3091 i King's 288 druga knjiga ima prethodnu napomenu: prva knjiga uči kako izbjeći pogreške u pokusima, postupcima i kod samih duhova, a druga kako se magijska umijeća svode na zadani cilj; knjiga se ne smije priopćiti nevjernima, glupima i neukima. [1] Dvadeset i dva poglavlja Mathersova izdanja uglavnom čine praktični priručnik o pripremi: u koji sat treba dovršiti izvedbu umijeća, kako se izvoditelj ponaša, kako se ponašaju njegovi pomoćnici ("drugovi" ili učenici), o postu, kupkama, odjeći i obući, prikladnim mjestima, noževima, mačevima, srpovima i drugim alatima, o oblikovanju kruga, tamjanu i kađenju, vodi i izopu, svjetlu i vatri te o "propisima umijeća". Slijede poglavlja o materijalima: pero, tinta i boje, pero lastavice i vrane, krv šišmiša, goluba i drugih životinja, djevičanski pergament i papir, vosak i djevičanska zemlja, igla i željezni alati, svilena tkanina, a zatim o znakovima i posvećenju čarobne knjige te o žrtvama duhovima. [1]

Dodatak Mathersova izdanja

Mathers je izdanju dodao ulomak "drevnog" hebrejskog rukopisa Ključa, preveden i objavljen u djelu Philosophie occulte, te "Kabalističko zazivanje Salomonovo", sastavljeno, kako piše, po shemi sefirota, slično jednom zaklinjanju iz prve knjige. [1] On tvrdi i da je Éliphas Lévi uzeo Ključ kao uzor za svoje djelo Dogme et Rituel de la Haute Magie. [1] Peterson primjećuje da Mathers nije dao kritički aparat ni analizu odnosa među rukopisima, ali da je izdanje "izdržalo ispit vremena". [2]

Rukopisi iz kojih je radio Mathers

Mathers je u predgovoru naveo da su poglavlja u rukopisima razvrstana nešto drukčije, a ponekad je i njihov sadržaj premješten; ispravljao je hebrejska imena, a gdje to nije mogao, uzeo je najuobičajeniji oblik; rukopise je pomno uspoređivao i dodao bilješke gdje je bilo potrebno. [1] Add. 10862, napisan na skraćenom latinskom, smatrao je najstarijim (kraj 16. stoljeća), a Peterson ga naziva njegovim "jedinim latinskim izvorom" [2]; Harley 3981 datirao je oko sredine 17. stoljeća, a ostale u nešto kasnije doba. [1]

Peterson to prosuđuje drukčije. Prema njemu Mathersov prijevod gotovo u cijelosti počiva na francuskim rukopisima skupine Colorno (King's 288, Harley 3981 i Sloane 3091), koje on datira u 18. stoljeće; Abraham Colorno (u Soferovu pisanju Colorni), židovski inženjer iz Mantove (djelovao 1578.-1598.), preveo je tekst na talijanski. Sloane 3091 ocjenjuje najispravnijim iz te skupine, iako je Mathers u njemu vidio mnogo prepisivačkih pogrešaka. Add. 10862 uglavnom je latinski (opisi pentakla su na talijanskom), iz 17. stoljeća, sažetiji od rukopisa skupine Colorno, pa možda čuva raniji stupanj razvoja teksta, ali ima mnogo očitih pogrešaka. Uz njega je uvezen talijanski spis Zecorbenei. Sloane 1307 je talijanski, ima samo trinaest pentakla i mnogo građe kojoj nema traga u većini drugih rukopisa (dio je u spisu Zecorbenei uz Add. 10862, a mnoga čitanja dijeli sa Sloane 2383). Lansdowne 1203 Mathers je koristio, iako se, tvrdi Peterson, sadržajem posve razlikuje od ostalih i trebao bi biti zaseban tekst. [2]

Stariji i drukčiji rukopisi

Otkako je Mathers objavio svoj prijevod, pronađeno je mnogo rukopisa. Najstariji poznati ulomak je onaj iz Trenta, dva lista s izvacima iz druge knjige, datirana 1380.-1410., koji je otkrio Matteo Cova. Latinski rukopis Coxe 25 iz kasnog 15. stoljeća Peterson smatra mogućim najstarijim potpunim latinskim. Talijanski rukopis iz Pariza (BnF Ital. 1524) datiran je 1446. i, prema Petersonu, vjerojatno je preveden s latinskog primjerka koji je 1426. bio u knjižnici u Paviji. [2] Sofer taj talijanski tekst, nastao oko 1446. u Milanu, drži prvom pojavom djela strukture slične većini kasnijih inačica i napominje da je podijeljen na dvije knjige. [4]

Rukopis iz St. Gallena (VSG 334) mlađi je od 1533., jer doslovno navodi Agrippino djelo De occulta philosophia u izdanju iz te godine, a navodi i Reuchlina; kršćanske sastavnice izražene su i u nekim drugim inačicama. [2] Među njima je engleski rukopis Sloane 3847, prijepis iz 1572. (listovi 1-66, na engleskom, s latinskim molitvama), koji Peterson smatra neovisnim prijevodom, vjerojatno s latinskoga. Prema Petersonu, čini se da je ime "Ptolomy the Grecian" iz njegova naslova varijanta imena Toz (Thoz) Grk (u izvorniku "Toz (or Thoz) the Greek"), koje je Mathers čitao kao "Iohé Grevis". [3] Postoje i grčke inačice (Harley 5596, 15. stoljeće, "Čarobna rasprava Salomonova") te hebrejski Mafteah Shelomoh; njegov faksimil objavio je 1914. u Oxfordu Gollancz, a Peterson ga datira oko 1700. i navodi da je, prema Scholemu, vjerojatno kasna preradba latinskog (ili, točnije, talijanskog) teksta renesansnog doba, s grčkim, latinskim i talijanskim elementima. [2]

Tisak i kasnija izdanja

Mathers piše da je Ključ do njegova izdanja, osim "okrnjene i nepotpune" francuske kopije iz 17. stoljeća, ostao samo u rukopisu. [1] Peterson navodi tiskano francusko izdanje La véritable magie noire, označeno godinom 1750. (moguće oko 1790.), koje je kao popularna knjižica imalo velik utjecaj i na koje se Waite uglavnom oslonio u svojoj Book of Ceremonial Magic. [2] Mathersovo izdanje izašlo je 1889. u Londonu (George Redway). Waite ga je kritizirao jer je izostavio "goetske" dijelove; Peterson odgovara da je Mathers izostavio malo, uglavnom tri poglavlja o ljubavnim postupcima i jedno o mržnji i uništenju neprijatelja. [2] Mathers je i sam napisao da je izostavio "jedan ili dva" pokusa blizu crne magije. [1]

L. W. de Laurence 1914. u Chicagu objavio je Mathersov tekst kao The Greater Key of Solomon i izmijenio ga radi prodaje; arapska inačica iz 1916., prema Petersonu, prijevod je Mathersova izdanja. [2] Sofer bilježi da je Ključ u 16. stoljeću uvršten na Indeks zabranjenih knjiga. [4]