Jesu li vještice bile primalje i ljekarice?

Odakle slika vještice primalje?

Prema Allemang, slika se u današnjem obliku oblikovala u povijesnim radovima 20. stoljeća: Margaret Murray (1931.), Thomas Forbes u knjizi The Midwife and the Witch (1966.) te Barbara Ehrenreich i Deirdre English (1973.). [2] U pamfletu Witches, Midwives, and Nurses Ehrenreich i English pišu da su žene oduvijek bile iscjeliteljice: narod ih je zvao mudrim ženama, a vlasti vješticama ili šarlatankama. Prema njima, "velika većina" vještica bila je među laičkim iscjeliteljicama koje su služile seljaštvu. [1] Lov na vještice prikazuju kao promišljenu kampanju vladajuće klase, a progon žena iscjeliteljica kao jednu od prvih bitaka u povijesti potiskivanja žena iscjeliteljica, uz koju nastaje nova muška medicinska struka pod zaštitom vladajućih klasa. [1] Autorice same upozoravaju da je njihov prikaz fragmentaran, sastavljen od izvora koji su bili šturi i često pristrani, te da nisu profesionalne povjesničarke. [1]

Slika se brzo proširila. U tekstu iz 2010., objavljenom u kanadskom časopisu za istraživanje primaljstva, Elizabeth Allemang bilježi da je lik progonjene primalje-vještice postao uzor ranog pokreta za zdravlje žena u Sjevernoj Americi sedamdesetih godina 20. stoljeća. [2]

Što piše Malleus o primaljama?

Malleus maleficarum (1486.) o primaljama piše otvoreno. U prvom dijelu (pitanje 11) autori navode da primalje ubijaju dijete u utrobi ili novorođenče prinose đavlima; kao potvrdu navode da su im to govorile pokajane vještice: "Nitko ne čini više štete katoličkoj vjeri nego primalje" (prema prijevodu Montaguea Summersa). [3] U drugom dijelu (pitanje 1, poglavlje 13) jedno je poglavlje posvećeno "vještičjim primaljama" i njihovim zločinima, uz pripovijest o ženi iz biskupije Strasbourg koja je, prema zapisu, priznala da je ubila više djece nego što ih može izbrojiti. [3] U trećem dijelu (pitanje 34) autori tvrde da vještičje primalje nadmašuju sve druge vještice te da ih je toliko da se, prema priznanjima, smatra kako gotovo nema ni malog zaselka u kojem nije barem jedna; zato magistrati ne bi smjeli dopustiti nijednoj primalji rad prije nego što se zakune da je dobra katolkinja. [3] Ehrenreich i English iz iste knjige izdvajaju rečenicu o primaljama kao dokaz da je veza vještice i primalje bila snažna. [1]

Kao dokaz o stvarnom udjelu primalja među optuženima, to nije dovoljno: Allemang navodi da je Malleus priručnik za inkvizitore koji ograničeno prikazuje pučka vjerovanja, a možda i vjerovanja šire elite; on pokazuje što su autori mislili o primaljama, ne koliko ih je bilo pred sudom. [2]

Što pokazuju kritike?

Prema Allemang, pamflet Ehrenreich i English povjesničari su ocijenili polemičkim i nedovoljno potkrijepljenim; dvije se glavne zamjerke odnose na nedostatak dokaza o ženskim poganskim tajnim društvima i na činjenicu da se uspon muške medicinske struke dogodio u stoljeću nakon progona. [2] Ista autorica prenosi sud Davida Harleyja iz članka Historians as Demonologists: The Myth of the Midwife-Witch (1990.): povjesničare su zavele Malleus i djelo Margaret Murray, a "nekoliko spektakularnih slučajeva zamijenjeno je općim obrascem". [2]

Allemang navodi i druge nalaze. Ritta Jo Horsley i Richard Horsley zaključuju da primalje u zapisima o optužbama seljana protiv susjeda nisu istaknutije od žena u drugim društvenim ulogama; Lyndal Roper u istraživanju njemačkih progona nalazi da je najčešće optuživana pomoćnica u rodilji (lying-in maid), a ne primalja; Diane Purkiss tvrdi da su primalje vjerojatnije pomagale progoniteljima, npr. pri traženju "vješticinih biljega" na tijelu optuženica. [2] Suprotnu teoriju iznose Gunnar Heinsohn i Otto Steiger: prema njima, progon primalja bio je usmjeren na uklanjanje znanja o kontroli rađanja. [2] Allemang zaključuje da težina dokaza ne podupire tvrdnju da su velik broj optuženih bile primalje, ali da su primalje vjerojatno bile među progonjenima. [2]

Što pokazuju dokumenti o stvarnim primaljama?

Dokumenti o samim primaljama slabo potkrepljuju sliku opasnih žena. U Engleskoj su biskupi od 16. stoljeća izdavali primaljama dozvole, a zakletva zabilježena u zbirci zakletvi iz 1649. zabranjuje primalji vradžbine, čarolije, vračanje i nedopuštene molitve. [5] Biskup Richard Barnes 1577. nalaže župnicima da prijave žene koje pri rođenju djeteta rabe praznovjerne obrede, čarolije ili vražje običaje. [5] U crkvenim spisima o prekršajima nalazi se i primalja koja, kako se navodi, radi bez iskustva i znanja te rabi uroke (Agnes Marshall, Driffield Parva). [5] Takvi zapisi pokazuju brigu crkvenih vlasti, a Forbes ih je upravo zato smatrao dokazom da su primalje vještičarile; Allemang to bilježi kao zamjerku njegovu radu. [5][2]

Istraživanje Julije Allison (2016.) obuhvatilo je više od pedeset prije nepoznatih seoskih primalja u istočnoj Engleskoj tijekom 16. stoljeća. Autorica citira arhivista F. G. Emmisona da su primalje "vrlo rijetko" bile navedene u crkvenim knjigama zbog prekršaja i navodi da to potvrđuje i njezino istraživanje; nije pronašla dokaz da je primalja pri porodu rabila vradžbine ili čaranje. [4] Jedna primalja, Joan Lenard iz Brentwooda u Essexu, 1616. pozvana je da svjedoči u slučaju sumnje na vještičarenje; dakle kao svjedokinja, ne kao optuženica. [4]