Ljekarnici i teriak: ljekarna u 16. i 17. stoljeću

Što je bio teriak?

Prema Briony Hudson, povjesničarki ljekarništva, predaja kaže da je pontski kralj Mitridat VI. (132.-63. pr. Kr.) svaki dan uzimao protuotrov jer se bojao trovanja; Rimljani su zatim preuzeli taj pripravak pod nazivom mitridat. [1] Nerov liječnik Andromah poboljšao ga je, među ostalim zamijenivši meso skinka (vrste guštera) mesom ljutice, a naziv "teriak" dolazi od grčke riječi za divlju ili otrovnu životinju. [1] Galen je zagovarao Theriaca Andromachi, pa su se pripravci održali stoljećima. [1] Broj sastojaka bio je velik: Celzo je predlagao 38, Plinije 54, a Galenove formule ustalile su se na oko 52 sastojka za mitridat i 60 za teriak, među njima bilje, minerali i zmijsko meso; opij je, kako Hudson ističe, bio važan čimbenik uspjeha. [1]

Pripravci su se mijenjali. Pietro Mattioli (1501.-1577.) sastavio je inačicu sa 125 jednostavnih sastojaka; "siromašni teriak" imao je pet jeftinih sastojaka bez zmijskog mesa, a edinburški teriak iz 1722. jedanaest. [1] Prema Griffinu, londonska farmakopeja iz 1746. navodila je teriak sa 61, a mitridat s 45 sastojaka. [6]

Javna priprema i nadzor

U Europi su vodeći ljekarnici teriak i mitridat pripremali na gradskim trgovima. To je bio važan način promidžbe: ceremonija je pripravku davala legitimitet i gradila njegov ugled. [1] Sastojci su se najprije izlagali, a priprema je trajala i do dva dana uz stalne provjere. [1] Galen je držao da teriak najveću snagu postiže šest godina nakon pripreme i da je zadržava četrdeset godina, pa su velike šarže bile praktične; u Maastrichtu je 1712. u jednoj šarži pripremljeno 150 kilograma. [1]

U Veneciji su nadzorni odbori jamčili pripravke pečatima, ranim oblikom zaštitnog znaka; jedan pečat s nojem i lavovima sv. Marka možda je pripadao Albrizziju, čiji je teriak bio izrađen "kod znaka noja". [1] Prodavači zmija uzgajali su ih u "zmijskim vrtovima" kako bi osigurali opskrbu i kakvoću. [1] Engleski pisac John Evelyn kupio je teriak nakon svečanosti u Veneciji i opisao je kao krajnje raskošnu i vrijednu viđenja. [1] Posljednja poznata ceremonija bila je u Parizu 1790.; britanski su ljekarnici izbjegavali ceremonije i tvrdili da su njihovi pripravci bolji od uvoznih. [1]

Ljekarnici u Engleskoj: povelja 1617. i farmakopeja 1618.

Londonski ljekarnici izvorno su bili skupina unutar ceha trgovaca začinima (Grocers): bavili su se izradom lijekova i izdavanjem po receptu, a ne veleprodajom. [2] Početkom 17. stoljeća željeli su vlastito društvo koje bi nadziralo njihov rad i čistoću lijekova. [2] Prijedlog zakona 1610. pao je raspuštanjem parlamenta 1611.; drugi pokušaj 1614., koji je podržalo 76 trgovaca začinima koji su bili ljekarnici, propao je raspuštanjem "Addled Parliamenta"; predstavka iz 1615. dobila je kraljevsku potporu, a povelju je Jakov I. potpisao 1617. [2] Predvodio je Gideon de Laune, ljekarnik kraljice Anne; trgovci začinima, uz potporu gradonačelnika i grada, protivili su se razdvajanju. [2] Henry Atkins, predsjednik Kolegija liječnika, želio je da Kolegij dobije veću kontrolu nad ljekarnicima i držao je da će je razdvajanje olakšati. [2]

Prvu službenu farmakopeju, Pharmacopoeia Londinensis, tiskao je 1618. E. Griffin za J. Marriotta; prvo izdanje od 7. svibnja imalo je mnogo tiskarskih pogrešaka, pa je ispravljeno izdanje izašlo 7. prosinca 1618. [4] Prijedlozi o službenom popisu postojali su od 1585., a odbori su imenovani 1589.; kraljevski proglas od 26. travnja 1618. nalagao je svim ljekarnicima u kraljevstvu da slijede tu farmakopeju i samo nju. [3] Formule mitridata i teriaka, prema Haighu, nalazile su se u svim izdanjima od 1618. nadalje, a posljednji put u izdanju iz 1746. [3]

Protuotrov i otrov u istoj ljekarni

Teriak se prodavao i kao protuotrov. Prema Griffinu, mitridat i teriak smatrali su se od svojih početaka do sredine 18. stoljeća univerzalnim panacejama (to je tadašnje vjerovanje, ne dokazana ljekovitost). [6] Hudson navodi da su ta dva pripravka gotovo dva tisućljeća dominirala tržištem protuotrova, a Bierman misli da je djelovanje protiv otrova bilo psihosomatsko, uz mogući blagi antiseptički učinak balzamičnih sastojaka. [1]

Ljekarna je ipak bila i mjesto s kojeg su tvari dolazile u ruke trovača. U aferi oko smrti Thomasa Overburyja u Toweru 1613. ljekarnik James Franklin, prema rječniku Dictionary of National Biography, opskrbio je bočice otrova, a drugi ljekarnik, Paul de Lobel, pozvan je da pregleda zatvorenika i procijenio je da je bolestan od sušice; Lobelov pomoćnik, prema istom izvoru, dao mu je klistir s korozivnim sublimatom, nakon čega je Overbury umro. [5] Franklin je osuđen i pogubljen. [5] Slučaj je opisan u zasebnom članku o otrovanju Thomasa Overburyja.

Kritika teriaka

Kritičari od 17. stoljeća uključuju Nicholasa Culpepera, Nicolasa Lemeryja i Johna Quincyja. [1] Liječnik William Heberden 1745. objavio je Antitheriaca, tražeći razumno ispitivanje pripravaka. [1] Haigh to opisuje kao učeno razotkrivanje besmislenosti obiju formula, objavljeno prekasno da se one uklone iz izdanja farmakopeje iz 1746. [3] Edinburška farmakopeja izbacila ih je 1756.; nastavile su se u nekoliko europskih farmakopeja i u 19. stoljeću. [1]