Berkeleyska vještica: od Malmesburyja do Southeya

Što piše u Vilimovoj kronici?

Priča se nalazi u 2. knjizi, u poglavlju koje u engleskom prijevodu nosi naslov o svetom Eduardu, sinu kralja Ethelreda. Prethodi joj izvještaj o papi Grguru VI.: Rimljani su mu savjetovali da ne traži ukop uz ostale pape; on je zatražio da mu tijelo nakon smrti polože pred zaključana crkvena vrata, a vihor koji je, kako kroničar piše, poslao Bog, razbio je zasune pa je pokopan uz ostale pape. Zatim kroničar kaže da se u isto doba u Engleskoj dogodilo nešto slično, ali ne božjim čudom nego paklenom vještinom, te da priču nije teško povjerovati jer ju je čuo od čovjeka koji se zakleo da ju je vidio. [1]

U Berkeleyju je, prema zapisu, živjela žena sklona vračanju i vična starinskom gatanju, izrazito proždrljiva i raskalašena; nije bila stara, iako joj je život jenjavao. Za stolom je jedna čavka, njezin veliki ljubimac, glasnije od običnog zakriještala; ženi je ispao nož iz ruke, problijedjela je i rekla da joj je "danas plug dovršio posljednju brazdu". Stigao je glasnik s viješću da su joj sin i cijela obitelj stradali u iznenadnoj nesreći. [1]

Žena je legla, pisanim pozivom dozvala preživjelu djecu, redovnika i redovnicu, i priznala im da je cijeli život služila đavolskim vještinama te da je bila slivnik svih poroka i učiteljica zavođenja. Računala je na njihovu pobožnost kao zaštitu od zloduha. Zamolila ih je da joj tijelo zašiju u jelenju kožu, polože ga na leđa u kameni sarkofag, poklopac učvrste olovom i željezom, a na njega stave kamen povezan s tri teška željezna lanca; da se pedeset noći pjevaju psalmi, a pedeset dana služe mise. Ako tri noći ostane mirna, četvrtog dana neka je ukopaju u zemlju. [1]

Djeca su učinila što je tražila, ali, kako kronika kaže, ništa nisu pomogle ni molitve ni zavjeti. Prve dvije noći đavli su, jedan po jedan, lako razvalili crkvena vrata zatvorena golemim zasunom i pokidali dva vanjska lanca; srednji, spretnije izrađen, ostao je cijel. Treće noći, pred zoru, činilo se da se cijeli samostan ruši do temelja. Jedan đavao, strašniji i viši od ostalih, razbio je vrata, pozvao ženu imenom i zapovjedio joj da ustane. Odgovorila je da ne može zbog okova, a on joj je rekao da će biti oslobođena, na svoju štetu, i pokidao preostali lanac kao da je od lana. Nogom je odbacio poklopac, uhvatio je za ruku i pred svima izvukao iz crkve. Pred vratima je stajao crni konj sa željeznim kukama po leđima; žena je stavljena na njega i svi su nestali, a njezini su se vapaji za pomoć čuli gotovo četiri milje daleko. [1]

Na kraju kroničar upućuje da priču ne treba smatrati nevjerojatnom onome tko je čitao Dijaloge svetog Grgura, u kojima je opisan zao čovjek pokopan u crkvi kojega su đavli izbacili iz nje, a navodi i Karla Martela, koji je, jer je uzimao samostanska imanja da bi platio vojnike, vidljivo odnesen iz groba u crkvi svetog Dionizija. [1]

Što bilježi Matthew of Westminster?

Southey je uz baladu otisnuo latinski tekst koji pripisuje Matthewu of Westminster; počinje godinom 852. ("A.D. 852. Circa dies istos"). Priča je u jezgri ista, ali se razlikuje u pojedinostima: životinja je cornicula (mala vrana), o ženi se kaže da razvratu nije stavljala mjeru sve do starosti, a pedeset klerika pjevača i toliko svećenika služi mise "tri dana". Matthew ne navodi uvod o papi ni čovjeka koji se zakleo da je događaj vidio. [2]

Kako je Southey preradio priču?

Robert Southey objavio je baladu u zbirci Poems iz 1799. godine, u 2. svesku, pod naslovom "A Ballad, shewing how an old woman rode double, and who rode before her". Uz baladu je otisnuo latinski tekst potpisan kao Matthew of Westminster i napomenuo da priču donose i Olaus Magnus te Nürnberška kronika, iz koje je preuzet drvorez. [2]

U baladi se pojavljuje gavran umjesto vrane. Starica šalje po sina monaha i kćer redovnicu, ali se užasava svetog sakramenta koji su joj donijeli. Priznaje da je "sisala dah usnulih beba", mazala se dječjom mašću i gozbovala na opljačkanim grobovima, a traži blagoslovljen pokrov, lance, pedeset svećenika i pedeset pjevača. Za razliku od latinskog teksta, u baladi nema jelenje kože; umjesto toga zvone zvona, gore svijeće, a vrata se zaključavaju nakon večernje. Tri noći raste buka, a treće noći vrata puknu, svijeće se ugase i ulazi đavao ognjenih očiju, koji lance kida kao lan, poklopac razbija glasom grmljavine, a staricu baca na crnog konja čiji je dah crven kao dim iz peći; njezini se vapaji čuju četiri milje daleko. [2]