Suđenja coprnicama u Zagrebu

Koliko je suđenja zabilježeno i što ta brojka znači?

Povjesničar Deniver Vukelić u diplomskom radu iz 2009. popisao je sve poznate zapisane slučajeve u Zagrebu (Gradec i Kaptol), na njihovim vlastelinstvima i u okolici od 1360. do 1758. U njegovu popisu ima 252 slučaja, što on u usporedbi s europskim razmjerima drži malom brojkom. [1] To su slučajevi, a ne nužno osobe i ne nužno smrtne kazne: u popisu su i seljački linčevi, i postupci čiji ishod nije poznat, i oslobođene osobe. [1]

Prvi poznati zapis jest suđenje Alici i Margareti u Gradecu 1360. Obje su bile optužene za čaranje i vračanje, a tada su se još mogle očistiti prisegom petero porotnika. U sljedećem slučaju, Dragičinu, bilo ih je potrebno jedanaest. Taj stari način dokazivanja prisegom zamijenilo je u 17. stoljeću ispitivanje mučenjem. [1]

Kako se broj slučajeva mijenjao kroz stoljeća?

Prije 1611. zapisa je malo. Početkom 17. stoljeća, nakon odluke provincijalne sinode u Trnavi od 1. kolovoza 1611., koju je Hrvatski sabor potvrdio 25. listopada iste godine, broj postupaka raste. Zakonski članak 10., zapisan između 1609. i 1625., dopuštao je da se osobe optužene za vještičarenje uhvate i predaju zemljišnom gospodaru, koji ih je morao kazniti ili izgubiti pravo mača. [2]

Polgar razdoblje masovnih progona u Hrvatskoj određuje od kraja 17. stoljeća, točnije od 1699., do sredine 18. stoljeća. Tada je svjetovna vlast u zakone unijela teološku definiciju vještičarenja, mučenje je postalo redoviti dio istrage i trajalo je dok osumnjičena osoba ne bi priznala ili umrla, a novi su se postupci pokretali nakon što bi mučena osoba "odala" tuđa imena. Prokazivanje je bilo glavni i jedini dokaz za pokretanje postupaka koji su gotovo redom završavali smrtnom presudom. (str. 185) [3] Vukelić početak velikog progona u Gradecu stavlja u 1698. [1]

Vukelić uzima 1611. kao prijelomnu godinu. Za 1622. zabilježena su četiri slučaja u Gradecu, ali nije poznat njihov ishod. Slučajevi se zatim množe, a optužbe se šire na uzimanje mlijeka stoci, liječenje korijenjem, opsjednutost vragom i prosipanje tuče po poljima. [1]

Tko je vodio postupke i tko je zapisivao?

Postupke su vodili gradski sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi s pravom mača. Istragu je vodio gradski senator s gradskim kapetanom i bilježnikom; optužbu je podizao fiškal, a branitelj, ako ga je bilo, često je bio prisutan samo formalno. [1] Zapisnik je pisao đak: latinski, ali izjave svjedoka i optuženih bilježio je na hrvatskom da se ne izgubi značenje. [1]

Vukelić piše da su optuživane najčešće žene, i to one koje su nekoga uvrijedile ili mu zasmetale, bilo zbog preljuba, zemlje ili ljubomore. [1] Zatvor u Gradecu bio je ispod gradske vijećnice, a jedno od gubilišta Gradeca bilo je na mjestu današnjeg kina Tuškanac, na mjestu zvanom Središće. [1]

Što je gradski porezni račun iz 1704.?

Među dokumentima koje je prepisao Ivan Tkalčić nalazi se račun gradskog poreznika Martina Eberla za 1703. i 1704., koji pokazuje što se trošilo tijekom jednoga postupka u Gradecu. Odnosi se na postupak protiv jedne žene koja je 1704. suđena na Griču, osuđena i spaljena. [1] U računu se navode svijeće, vino, kruh, meso i sir te plaćanja krvniku, ključaru gradskog zatvora, đaku, vratarima i stražarima, a zasebno je zabilježena i hrana za dvije zatvorenice od ožujka do travnja. [1] Vukelić taj račun čita kao pokazatelj da je postupak bio gradska administrativna rutina, uz plaćene službe i troškove hrane i pića. [1]

Što se zna o Margareti Kuljanki i imenima koja je izdala?

Zapisnik od 23. do 30. prosinca 1733., pohranjen u Državnom arhivu u Zagrebu, bilježi istragu protiv Margarete Kuljanke iz Gradeca. Pod mukama je nabrojila imena žena iz Turopolja kao sudionica susreta s vragom; Vukelić ih broji 32. Zbog toga je u Turopolju vođeno oko trideset procesa, od kojih je 28 žena završilo spaljivanjem, a dvije su oslobođene. Sama je Kuljanka bila spaljena. [1]

Koji su veliki slučajevi zabilježeni?

Seljački linč iz 1685., koji bilježi Valvasor, odnio je, prema Vukeliću, živote četrnaest žena i jednoga mlinara nakon nerodice i nepogoda u okolici Zagreba; 1689. pet je žena stradalo u linču u Križevcima. [1] Između 1698. i 1705. gradski istražitelji Gradeca Đuro Porta i Ivan Khayll vodili su istragu u oko četrdeset slučajeva i izmamljivali priznanja mučenjem; ni jedan slučaj nije završio oslobađanjem. [1] Godine 1740. i 1741. u Križevcima je osuđeno trinaest žena, od kojih je jedanaest spaljeno. [1] U Belskoj župi 1742. jedanaest žena u dobi od 20 do 70 godina optuženo je zbog nerodice i suše i obezglavljeno, pa spaljeno. [1] Godine 1746. u Donjoj Stubici tridesetak seljaka samovoljno je spalilo jednu ženu optuženu da je izazvala tuču, i zbog toga su bili osuđeni i kažnjeni. [1]

Što pokazuje zapisnik iz 1751. i 1752.?

Zapisnik postupka vođenog od 8. kolovoza 1751. do 4. svibnja 1752. na Sudu Zagrebačke županije, najprije u Križevcima, a poslije u Zagrebu, u cijelosti je 1892. u Starinama objavio Tkalčić, a hrvatski prijevod objavio je Bayer. (str. 185) [3] Optužbu je podnio otac mlade žene Marijane Frajt protiv Marijane Vugrinec, tvrdeći da je vještica koja je njegovoj kćeri narušila tjelesno zdravlje. Tijekom ispitivanja optužba se proširila na još tri žene, među njima Frajtinu svekrvu. Frajtin muž i njegov otac u zapisniku se spominju kao članovi vještičje skupine, ali protiv njih nije podignuta optužnica, nego su saslušani kao vjerodostojni svjedoci. (str. 186-187) [3]

Frajt je opisala ukočenost desne ruke i noge, grčeve i gubitak govora, a sud i obitelj tumačili su ih kao djelo vještica. Polgar te simptome čita kao histeriju u okviru straha od vještica i društvene dinamike; to je njezino tumačenje, a ne dijagnoza. (str. 187-188) [3] Postupak je, prema njoj, završio trima smrtima: Marijana Vugrinec umrla je u zatvoru od posljedica mučenja, a dvije su žene 4. svibnja 1752. osuđene na smrt. Marijana Fukan, koja nije bila ni u kakvoj obiteljskoj vezi s drugima, nakon ispitivanja puštena je na slobodu. Sve su optuženice bile podvrgnute mučenju. (str. 193-194) [3] Vukelić u svom popisu za isti postupak navodi da su sve četiri optuženice spaljene [1]; ovdje se slijedi Polgar, koja se oslanja na sam zapisnik.

Polgar navodi i da Kriminalna praksa iz 1697., koja je vrijedila i za Hrvatsku i Slavoniju, izrijekom dopušta da zločin čarobnjaštva počine i muškarci i žene. (str. 187) [3]

Što se promijenilo 1758.?

Dopis Marije Terezije banu Franji Nadasdyju od 9. lipnja 1758., koji Vukelić prenosi prema knjizi Vladimira Bayera i spisima Državnog arhiva u Zagrebu, odgovara na spis postupka koji je vodio grad Križevci protiv Magdalene Logomer, zvane Herucina. Carica piše da joj je namjera iskorijeniti "odvratnu supersticiju i predrasude koje proistječu iz neznanja". Određuje da se u svim županijama, gradovima i vlastelinstvima s pravom mača u Hrvatskoj i Slavoniji u slučaju čarobnjaštva ili trovanja osumnjičenici mogu zatvoriti, ali da se postupak ne smije pokrenuti, nego se izvještaj s razlozima sumnje šalje izravno ugarskoj dvorskoj kancelariji, koja će joj podnijeti prijedlog. Magdalenu Logomer treba što prije prevesti u Beč. [1]

Vukelić ispravlja Tkalčićevu tvrdnju da je 1758. zabranjen svaki progon: carica progone nije ukinula, nego je promijenila način suđenja, što je dovelo do njihova jenjavanja. [1] Isto kaže i Polgar: carica je progone stavila pod svoju nadležnost, ali ih nije ukinula. (str. 185) [3] Magdalena Logomer Herucina u njegovu je popisu posljednji, 252. slučaj; nakon nje u tom kraju nema više zabilježenih postupaka. [1] Posljednja zabilježena smrtna kazna prije toga bila je 1756. nad nepoznatom ženom u Stubici. [1]

Zakonik Constitutio criminalis Theresiana iz 1768. nije vrijedio za Hrvatsku i Slavoniju, ali Vukelić ga prenosi jer odražava caričino stajalište. Njegov članak 58. zabranjuje suđenje na osnovi starih izmišljotina ili govorkanja, zabranjuje traženje vražjeg znaka, brijanje tijela i ispitivanje hladnom vodom, te nalaže nižim sudovima da cijeli spis dostave višem sudu. Isti članak tvrdi da za caričine vladavine nije otkriven nijedan pravi čarobnjak ni vještica. [1]