Lutke za uroke: figurice s iglama i voštani likovi

Što su lutke za uroke?

Riječ je o liku koji predstavlja određenu osobu, a postupanje s njim, probadanje, spaljivanje ili vezivanje, trebalo je prenijeti učinak na tu osobu. Najjasniji opis metode daje Elizabeth Southerns, zvana Demdike, u ispitivanju koje je 2. travnja 1612. zabilježio sudac mira Roger Nowell, a objavio ga je Thomas Potts. Prema tom zapisu, najbrži je način da se oduzme život to da se od gline napravi lik nalik osobi koju se želi ubiti i potpuno osuši; ako se želi da ona oboli na određenom mjestu, u to se mjesto lika zabode trn ili igla, ako se želi da neki dio tijela propadne, taj se dio lika spali, a ako se želi da propadne cijelo tijelo, spali se ostatak lika. [5] Taj opis potječe iz ispitivanja jedne optuženice, pa je istodobno svjedočanstvo o tome što je zapisničar htio čuti, a ne dokaz da je tako zaista rađeno. [5]

Što kažu antički pisci?

U Zakonima Platon piše o ljudima koji se uznemire pri pogledu na voštane likove pričvršćene na vratima kuće, na raskršću ili na grobovima roditelja i napominje da im nema svrhe objašnjavati da to prezru, jer o tome nemaju sigurnog znanja. [3]

U osmoj satiri prve knjige Horacije opisuje Canidiju i Saganu. Prema prijevodu A. S. Kline, ondje su vunena i voštana lutka: vunena je veća i muči manju voštanu, koja stoji poput molitelja, čekajući smrt poput roba. Žene kopaju zemlju noktima i crnom janjetu zubima kidaju meso, da krv potekne u jarak. [4] Satira je pjesnička tvorevina, pa ne dokazuje da su se takvi obredi tako odvijali.

Tacit u Analima pripovijeda da je Germanik, bolestan u Antiohiji, vjerovao da ga je otrovao Pizon. Kako piše, u podu i zidovima pronađeni su iskopani ostaci ljudskih tijela, zaklinjanja i čarolije te Germanikovo ime ispisano na olovnim pločicama i napola izgorjela žar zamazana krvlju, i druge strahote kojima se, prema narodnom vjerovanju, duše posvećuju podzemnim božanstvima. [7] Likovi se u tom odlomku ne spominju, ali odlomak pokazuje da su olovne pločice s imenom bile dio optužbe.

Što je figurica iz Louvrea?

Louvre pod brojem E 27145 čuva "magijski ansambl" iz kasnoga rimskog razdoblja (200.-399.), od kojega se figurica probodena iglama vodi kao E 27145 A. Figurica i posuda načinjeni su od terakote, igle od bakra, a pločica (E 27145 C) od olova, s grčkim natpisom. Louvre ga je kupio 1975. od trgovca Alkisa Dimitriosa Mathéosa; prema katalogu Louvrea nije izložen. [1] Opisi u literaturi, među ostalim na blogu stručnjaka Brenta Nongbrija, navode da je figurica gola ženska figura vezanih ruku i nogu, probodena s trinaest igala, visoka oko 9 cm, a da je pronađena zajedno s olovnom pločicom u maloj keramičkoj posudi; prodavač je tvrdio da potječe iz Egipta. [2] Tekst pločice, pisan na grčkom, vezujuća je čarolija upućena podzemnim bogovima: priziva duh Antinoja da za pisca, Sarapammona, sina Aree, "veže" Ptolemais, kćer Horigena i Aije, i priječi je da jede, pije, spava i bude s drugim muškarcima; završava obećanjem da će je pisac pustiti ako se učini ono što traži. [2] Louvre navodi bibliografiju: izvornu objavu P. du Bourgueta iz 1975. i 1980. i studiju pločice S. Kambitsis iz 1976. u časopisu BIFAO. [1]

Likovi u zapisniku o Pendleu iz 1612.

Potts tiska ispitivanja u kojima se glineni likovi više puta spominju. Elizabeth Southerns (Demdike) navodi da je vidjela Chattox i njezinu kćer Anne Redferne kako uz jarak izrađuju glinene likove: dva su ležala uz njih, a treći je Chattox upravo izrađivala, dok je Anne Redferne radila glinu. [5] U jednom ispitivanju navodi se i da je uz zakopane zube pronađen glineni lik, gotovo posve usahnuo, koji je prema iskazu prikazivao Anne, kćer Anthonyja Nuttera. [5] Prema vlastitom ispitivanju, Elizabeth Device napravila je glineni lik Johna Robinsona, osušila ga na vatri i raspala ga u roku od tjedan dana, a Robinson je, kako se navodi, umro otprilike tjedan dana poslije. [5] Potts o Anne Redferne piše da je u izradi glinenih likova "lukavija od svih". [5] Sve su to iskazi u izvješću jedne strane, a sačuvani likovi iz tih postupaka nisu poznati.

Voštani likovi u Škotskoj 1591.

Baza Survey of Scottish Witchcraft za Barbaru Napier bilježi da je 1591. na središnjem sudu oslobođena optužbe za izradu voštanih likova, a u bilješkama uz njezin slučaj stoji da su ona i druga optuženica prema priznanjima trebale praviti voštane likove kralja, koji još nisu bili gotovi. [6]