Pendleske vještice 1612. i Pottsovo izvješće

Što je bilo suđenje u Lancasteru 1612.?

Prema naslovnici Pottsove knjige, suđenje "devetnaestero zloglasnih vještica" održano je na sudu u dvorcu Lancaster od ponedjeljka 17. kolovoza 1612., pred sucima sir Jamesom Althamom i sir Edwardom Bromleyem, baronima Suda državne blagajne (Court of Exchequer). Naslovnica spominje i suđenje Jennet Preston u Yorku 27. srpnja iste godine. [1] Popis zatvorenika koji Potts donosi nabraja ukupno dvadesetero imena: dvanaestero iz Pendlea i okolice (među njima Demdike, koja je umrla prije suđenja) i osmero iz Samlesburyja. [1]

Pojedinačna suđenja održana su u utorak 18. i srijedu 19. kolovoza. Presudu je izrekao sudac Bromley, a osuđeni su pogubljeni dan nakon izricanja presude. [1] Mrežna stranica Lancaster Castlea taj sud opisuje kao trodnevno zasjedanje (Assize). [3]

Kako je počelo?

Prema Pottsovu tekstu, sve je počelo 18. ožujka 1612. kraj Colnea. Alizon Device, koja je prosjačila, zatražila je pribadače od putujućeg trgovca Johna Lawa; on je odbio, a ubrzo nakon toga pao je i ostao hrom. Alizon je na suđenju priznala da je "crnom psu" koji joj se prikazao rekla neka ga osakati. [1] Potts navodi da se to podudara s njezinim ispitivanjem pred sucem mira Rogerom Nowellom u Readu 30. ožujka 1612. [1] Nowell je 2. travnja u mjestu Fence u šumi Pendle ispitao Demdike, a otprilike toga dana Demdike, Chattox, Alizon i Redfernove poslao je u dvorac Lancaster, da ondje čekaju dolazak putujućih sudaca. [1]

Dalje se priča oslanja na ispitivanja koja Potts tiska: Demdike, Chattox, Elizabeth i James Device te devetogodišnja Jennet Device govore o susretima s "đavlom" u obliku psa i optužuju jedni druge. Optužbe su se odnosile na čaranje kojim su navodno uzrokovane smrti i bolesti ljudi i stoke. [1]

Što je Potts napisao i zašto?

Naslovnica knjige kaže da je "objavljena i izdana po naredbi" sudaca sjevernog kruga. U posveti Potts piše da knjiga nije njegovo vlastito djelo, nego djelo sudaca, koji su mu taj posao "nametnuli", te da je objavljuje kako bi primjer osuđenih, utemeljen na njihovim ispitivanjima, priznanjima i iskazima na sudu, djelovao na druge i odvraćao ih od sličnih čina. Na kraju knjige piše da mu je zadatak bio objaviti tijek pravde i da je bio ograničen na to da protiv optuženih iznosi samo ono što je upisano u zapisnik. [1] Optužene Potts opisuje izrazito neprijateljski, uz ostalo ističući tjelesne osobine pojedinih žena. [1] Opis Pooleova modernog izdanja navodi da je Pottsov tekst jedini izvorni zapis o tim događajima. [4]

Tko je osuđen, a tko pušten?

Na vješanje u Lancasteru osuđeni su Anne Whittle zvana Chattox, Elizabeth Device, James Device, Alizon Device, Anne Redferne, Alice Nutter, Katherine Hewit, John Bulcock, Jane Bulcock i Isabel Robey. Presuda je glasila da ih se vrati u dvorac, odvede na mjesto pogubljenja i objesi "dok ne umru". Pogubljeni su sutradan, na uobičajenom stratištu blizu Lancastera. [1] Isabel Robey bila je iz Windlea u župi Prescot. [2]

Margaret Pearson, osuđena za čaranje, nije pogubljena: sud ju je osudio da četiri tržišna dana stoji na stupu srama (u Clitheroeu, Padihamu, Whalleyu i Lancasteru) s natpisom o svojem prijestupu, zatim godinu dana provede u zatvoru i potom pruži jamstvo za dobro vladanje. [1] Oslobođeno je osam osoba: troje iz Samlesburyja (Jennet Bierley, Ellen Bierley, Jane Southworth) i petero ostalih (Elizabeth Astley, John Ramsden, Alice Gray, Isabel Sidegraves i Lawrence Hay). [1]

Crossley, urednik izdanja iz 1845., piše da su Chattox, Elizabeth, James i Alizon Device priznali krivnju, a da su Anne Redferne, Alice Nutter, Katherine Hewit te John i Jane Bulcock do kraja tvrdili da su nedužni i odbili priznati. [2] Anne Redferne, kći Chattox, u utorak je navečer bila optužena za ubojstvo Roberta Nuttera i drugih; porota je zaključila da dokazi nisu uvjerljivi i oglasila ju je nevinom. Potts to opisuje kao njezino prvo suđenje. Sljedećeg dana sudilo joj se po drugoj optužnici, za smrt Christophera Nuttera, i bila je osuđena. [1]

Jennet Preston iz Gisburna sudila se zasebno, u Yorku 27. srpnja 1612., za ubojstvo Thomasa Listera čaranjem. Prema naslovnici Pottsove knjige, objavljuje se i njezino pogubljenje, a Lancaster Castle navodi da je obješena u Yorku u srpnju. [1][3]

Kako su izgledali dokazi?

Sudac Bromley je u presudi rekao da gotovo nitko od osuđenih ne stoji osuđen osim "na temelju vlastitih dobrovoljnih priznanja i ispitivanja" te da je ispitano malo svjedoka osim onih koji su bili nazočni "u vašim skupovima" i sami umiješani. [1] Lancaster Castle dodaje da optuženi nisu imali branitelja i nisu mogli pozvati svjedoke te da su dokazi bili nedosljedni, temeljeni na glasinama i lažnim priznanjima. [3]

Najvažniju ulogu imala je Jennet Device. Potts piše da je njezina majka Elizabeth Device, kad je djevojčica trebala svjedočiti protiv nje, toliko glasno vikala i proklinjala dijete da je sudac naredio da je se odvede iz dvorane; Jennet, koja je rekla da pred majkom ne može govoriti, zatim je postavljena na stol i svjedočila pred porotom. [1] Za suđenja Alice Nutter sudac je, prema Pottsu, bio sumnjičav prema djevojčinim optužbama pa je izveo probu: zatvorenice su pomiješane s drugim, nepoznatim ženama, a Jennet je Alice Nutter među njima prepoznala i uzela je za ruku. [1] Potts piše i da Alice Nutter nije priznala nijedan prijestup, čak ni pred samu smrt, iako su je na to nagovarala njezina djeca. [1]

Samlesbury: optužbe koje su pale

U istom zasjedanju sudilo se i trima ženama iz Samlesburyja. Potts tiska ispitivanje Grace Sowerbutts, optužiteljice triju žena (svoje bake Jennet Bierley, tete Ellen Bierley i Jane Southworth), koja je 19. kolovoza izjavila da su njezine optužbe neistinite i da nikada nije vidjela nikakve đavle. Rekla je i da ju je na optužbe nagovorio neki gospodin Thompson, kojeg drži Christopherom Southworthom. [1] Optužene su oslobođene. [1] Potts taj slučaj prikazuje kao urotu svećenika, o kojemu piše zajedno s isusovcima kao o ljudima koji spletkare protiv nedužnih, pa se i tu vidi vjerska obojenost njegova teksta. [1]