Pokazivanje kosti: smrt od uroka u izvješćima iz Australije

Tko su bili autori i kako čitati njihov zapis?

Knjiga The Native Tribes of Central Australia izašla je 1899. u Londonu. Na naslovnoj stranici Baldwin Spencer potpisan je kao profesor biologije na Sveučilištu u Melbourneu, a F. J. Gillen kao posebni sudac i zamjenik zaštitnika Aboridžina u Alice Springsu, dakle kao službenik kolonijalne uprave. Autori pišu o zajednicama koje nazivaju Arunta i Ilpirra (pisanje iz 1899.) i o drugim narodima Središnje Australije. [1]

Njihov je pogled izvanjski i nosi rječnik svojega vremena. Pokazivanje kosti nazivaju jednim od najčešćih oblika magije "u mnogim divljim plemenima", a liječenje domaćih vidara opisuju kao "zapravo spretnost ruku". [1] Knjiga stoga govori o tome što su dvojica kolonijalnih autora vidjela, čula i protumačila u jednom dijelu Australije potkraj 19. stoljeća; ne govori o tome kako su same zajednice razumjele te pojave, ni o današnjim Aboridžinima.

Što su Spencer i Gillen zapisali o pokazivanju kosti?

Prema Spencerovu i Gillenovu opisu, sve se bolesti, od najlakših do najtežih, pripisuju zlonamjernom utjecaju neprijatelja, čovjeka ili duha. U zajednicama koje opisuju svaki se muškarac mogao poslužiti onim što se, kako pišu, obično naziva čaranjem, a samo su vidari (za koje autori dodaju da bi "čarobnjaci" u nekim pogledima bio bolji naziv) mogli suzbiti tuđi zli utjecaj. [1]

Pokazivanje kosti ili štapića autori opisuju u 16. poglavlju. Navode više naziva za takve predmete (injilla, irna, ullinka i druge): injilla je mala kost duga oko petnaest centimetara, a irna drveni štapić dug do oko 23 centimetra. Prema njihovu opisu, nad predmetom se na osamljenom mjestu "pjeva", a zatim se potajno usmjerava prema žrtvi; ona bi se, kako se vjerovalo, u roku od najviše mjesec dana trebala razboljeti i umrijeti ako je ne spasi vidar. [1]

Autori dodaju da se gotovo sve smrti, ili barem većina njih, pripisuju takvoj "otrovnoj" kosti ili štapiću. Pokazivanje se, pišu, obavlja u strogoj tajnosti jer bi onoga tko bude uhvaćen teško kaznili, a vrlo vjerojatno i ubili. [1]

Vidar je, prema istom opisu, imao i drugu ulogu: otkriti tko je odgovoran za nečiju smrt. Autori navode primjer starca koji je umro daleko na zapadu. Oni su njegovu smrt pripisali staračkoj iznemoglosti, a s vijestima o smrti stigla je i tvrdnja da ga je ubio začarani štapić koji je prema njemu uperio čovjek iz udaljene skupine. [1]

Koje su slučajeve opisali?

Uz kosti i štapiće, Spencer i Gillen pišu o kopljima nad kojima se "pjevalo" i koja su time, prema vjerovanju koje opisuju, dobila čarobna otrovna svojstva, arungquiltha. Tvrde da nema nikakve sumnje da će čovjek umrijeti i od posve površne rane ako vjeruje da je oružje bilo opjevano: "jednostavno legne, odbija hranu i kopni". [1]

Navode tri primjera. Čovjek iz Barrow Creeka, lakše ranjen u prepone, ustrajao je u tome da je koplje bilo začarano i umro je za nekoliko dana. Čovjek koji je s Tennant Creeka došao u Alice Springs lako se prehladio, a mjesni su mu ljudi rekli da su mu pripadnici jedne skupine dvadesetak kilometara (dvanaestak milja) istočno "izvadili srce"; povjerovao je, legao i skopnio. Treći je u Charlotte Watersu došao jednomu od autora s lakšom ranom od koplja na leđima; rana je previjena, ali on je tvrdio da mu je opjevano koplje slomilo kralježnicu i da će umrijeti, što se i dogodilo. Nakon toga njegova je skupina, prema autorima, ubila čovjeka koji ga je ranio. [1]

Sami autori priznaju granice svojega zaključka: nemoguće je dokazati da čovjek ne bi umro i bez uvjerenja da je oružje opjevano. Ipak smatraju da se smrt u takvim okolnostima ne može objasniti drukčije nego čvrstim uvjerenjem ranjenika da mora umrijeti. Opisuju i slučaj s bumerangom. Ranjenik je vjerovao da je oružje opjevao čovjek iz susjednog naroda Ilpirra, pa mu je pomogao tek čovjek iz istog naroda koji se zatekao u taboru; on je "pjevao" nad ranom i, kako pišu, uspješno poništio učinak. [1]

Kako je nastala hipoteza o "smrti od uroka"?

Walter B. Cannon objavio je 1942. u časopisu American Anthropologist članak naslovljen "'Voodoo' Death". [3] Prema neurologu Martinu A. Samuelsu, Cannon je u njemu iznio anegdotske izvještaje o smrti od straha, uglavnom iz antropološke literature i iz vrlo različitih dijelova svijeta. Zajedničko im je bilo apsolutno uvjerenje da vanjska sila, primjerice čarobnjak ili vidar, može po volji izazvati smrt i da žrtva nema moć to promijeniti. Cannon je pretpostavio da smrt uzrokuje "dugotrajno i snažno djelovanje simpatičko-adrenalnog sustava". [2]

Popis literature uz Cannonov članak ne navodi Spencera i Gillena. Cannon se od australskih izvora oslanja na W. E. Rotha (1897.), H. Basedowa (1925.), J. B. Clelanda (1928.) i W. L. Warnera (1941.), a među ostalima i na izvore o Novom Zelandu, Brazilu i donjem toku Nigera te na fiziološke radove o šoku i simpatičkom živčanom sustavu. [3] Slučajevi na kojima je hipoteza počivala bili su, dakle, iste vrste kao i zapis iz 1899.: opisi stranih promatrača.

Ta se optika vidi i u Cannonovu tumačenju. Prema Samuelsu, Cannon je o ljudima iz zajednica koje opisuje pisao da se osjećaju kao "zbunjeni stranci u neprijateljskom svijetu" i da im mašta okolinu ispunjava zlim duhovima. [2]

Što kažu kasniji radovi?

Carl Richter 1957. nastojao je pokusima na štakorima rasvijetliti Cannonov mehanizam. Prema Samuelsu, njegovi su rezultati upućivali na to da uzrok smrti nije prekomjerna aktivnost simpatičkog živčanog sustava, nego pojačani tonus vagusa. Samuels 2007. zaključuje da se Cannonov i Richterov zaključak ne isključuju: stresor opasan po život izaziva opću "autonomnu oluju" sa simpatičkim i parasimpatičkim učincima. Smatra i da su se od Cannonova vremena nakupili dokazi da je takva smrt stvarna pojava koja nije ograničena na "drevne narode", nego je moguće općenito biološko načelo koje pomaže razumjeti i iznenadnu smrt u suvremenom društvu. Navodi i da je George Engel prikupio 160 novinskih izvještaja o iznenadnoj smrti pripisanoj potresnim životnim događajima. [2]

David Lester 2009. drukčije ocjenjuje Cannona. Prema sažetku njegova preglednog rada, prigovor da smrti od uroka u starosjedilačkim društvima nikad nisu dobro dokumentirane Lester pobija slučajevima medicinski dokumentiranima u razvijenim zemljama, a Cannonov i Richterov rad o iznenadnoj smrti životinja smatra nevažnim za razumijevanje te pojave. Raspravlja o ulozi gladovanja i dehidracije i smatra da pojavi najbolje odgovara hipoteza o "odustajanju" (given-up/giving-up). [4]

Harry D. Eastwell 1982. pisao je o jednom određenom kraju, istočnoj Arnhemskoj zemlji na sjeveru Australije. Prema sažetku njegova rada, slučajevi smrti od uroka i slučajevi u kojima se umiranje ubrzava ondje imaju sličan psihosocijalni slijed, uključujući obrede prije smrti i fatalizam žrtve, a mehanizam smrti po njemu je dehidracija zbog uskraćivanja tekućine. U dva slučaja intervencija je uključivala nadoknadu tekućine. Eastwell zaključuje da se, kako zdravstvena skrb dopire do udaljenih zajednica, takve smrti mogu dijagnosticirati kao uobičajena medicinska stanja. [5] To je tvrdnja jednog autora o jednom kraju i razdoblju, a ne opis Aboridžina općenito.