Smaragdna ploča i Hermes Trismegist

Što je Smaragdna ploča

Smaragdna ploča (Tabula smaragdina) kratak je, zagonetan tekst u kojem nema mjera ni popisa tvari. U obliku u Newtonovu rukopisu tekst tvrdi da je istinit, "bez laži", i kaže da je ono što je dolje slično onome što je gore, a gore slično onome dolje, "za izvođenje čuda jedne jedine stvari". Sve je nastalo iz jednoga posredstvom jednoga, pa sve rađa ta jedna stvar prilagodbom. Njezin je otac Sunce, majka Mjesec, nosio ju je vjetar u utrobi, a hraniteljica joj je zemlja. Čitatelja se potiče da odvoji zemlju od vatre, tanko od debelog, "blago, uz veliku vještinu"; ona uzlazi sa zemlje na nebo i opet silazi na zemlju te prima snagu gornjeg i donjeg. Tako je stvoren svijet. Na kraju govornik kaže da se zove Hermes Trismegist jer ima tri dijela filozofije cijeloga svijeta i da je dovršeno ono što je rekao o djelovanju Sunca. [5]

Latinski oblici ne glase jednako: u jednoj inačici umjesto Hermesa Trismegista stoji "Hermogenes". [3] Tekst kakav je preveo Hugo iz Santalle racionalniji je i povezaniji od kasnije raširenog. [2]

Arapska Knjiga o tajni stvaranja

Prema Krausu, ploča se na arapskom prvi put javlja na kraju knjige koja se u rukopisima zove Kitab sirr al-khaliqa wa sanʿat al-tabiʿa ("Knjiga o tajni stvaranja i umijeću prirode"), a katkad i Kitab al-ʿilal ("Knjiga o uzrocima"). Pripisuje se Balinasu, imenu koje se od de Sacyja općenito čita kao arapski oblik imena Apolonija iz Tijane. Zasluga je Juliusa Ruske što je prepoznao da je ploča izvorno bila na kraju te knjige; poslije je, vjerojatno pod utjecajem te knjige, ušla u druge apokrife, među njima u Tajnu tajni. [1]

Knjiga se predstavlja kao komentar nekog svećenika iz Neapolisa (Nablusa), čije je ime nečitljivo. Nakon dugog teološkog predgovora o jedinstvu Boga i stvaranju slijedi opsežna kozmologija, od nebeskih sfera do minerala, bilja i životinja, sve do čovjeka; glavno joj je pitanje materijalni uzrok svake pojave, koji se svodi na smjesu četiriju elemenata. [1] Prema Hudryju, osim ploče na kraju knjiga ne sadrži nikakav astrološki ni alkemijski recept i nije priručnik, nego dogmatski prikaz ustroja svijeta. [2]

Za datum Kraus navodi svjedočanstvo ismailitskog pisca Abu Hatima al-Razija, koji prenosi riječi liječnika i filozofa Muhammada ibn Zakarijje al-Razija: autor je bio nedavan, živio je u islamsko doba, u vrijeme al-Ma'muna (813.-833.), i uzeo pseudonim. Kraus smatra da se to odnosi na arapsku inačicu i konačnu redakciju, a da gradivo potječe iz aramejskog miljea helenizirajućih krugova Sirije i da je vjerojatno prevedeno sa sirijskoga; podudaranja s Knjigom blaga, sirijskom enciklopedijom Joba iz Edese iz istoga doba, tumači zajedničkom sirijskom tradicijom. [1] Prema Hudryju, arapski tekst nastao je u prvoj polovici 9. stoljeća; razlikuju se kraća i duža redakcija; izdanje arapskog teksta priredila je Ursula Weisser (Alep, 1979.), a studiju o njemu objavila je 1980. [2]

Džabir i Ploča

Spisi pripisani Džabiru ibn Hajjanu (o korpusu vidi članak Kamen mudraca) poznaju Ploču već u najstarijoj zbirci korpusa, takozvanim 112 knjiga. U jednom od tih spisa, prema Krausu, Džabir u zagonetnom tekstu ploče nalazi vlastitu alkemijsku nauku i kaže da u Umijeću nema korisnije riječi od te, osim ako ne skriva tajnu koja nam je ostala nepoznata. U Kitab ustuqus al-uss nalazi se kraći oblik teksta, na koji je prvi upozorio E. J. Holmyard 1923. [1]

Ruska i Plessner držali su taj kraći oblik starijim od onoga na kraju Knjige o tajni stvaranja, pa i neovisnim o njoj. Kraus se s tim ne slaže i tvrdi da Džabir poznaje knjigu u sadašnjem obliku, a o Apolonijevu pronalasku ploče govori samo diskretnom aluzijom. [1]

Latinski prijevodi

Hugo iz Santalle preveo je Knjigu o tajni stvaranja na latinski u prvoj polovici 12. stoljeća, pod naslovom De secretis naturae. Preveo je kraću redakciju, a prijevod je sačuvan u samo jednom rukopisu, suvremenom s prevoditeljem (Pariz, BnF, lat. 13951), pa je, sudeći po tome, imao malo odjeka. [2]

Ploča se proširila drugim putem: preko Tajne tajni, pseudoaristotelovskog spisa o vladanju prevedenog s arapskog (Sirr al-asrar), koji sadrži i ploču. [1][2][3] Prema Steeleu, ploča je u istočnoj, dužoj arapskoj redakciji toga spisa, dok je zapadna zamjenjuje poglavljem o alkemiji, talismanima i dragom kamenju. Dužu redakciju na latinski je u prvoj polovici 13. stoljeća preveo neki Filip za nadbiskupa Guida, a Albert Veliki u De mineralibus citira Smaragdnu ploču. [3]

Ploča je tiskana i u 16. stoljeću. U zborniku De alchemia (Nürnberg, Johannes Petreius, 1541.), u kojem su uz nju spisi pripisani Geberu i Rogeru Baconu, ona nosi naslov Tabula smaragdina Hermetis Trismegisti i napomenu "incerto interprete", tj. prevoditelj je nepoznat. [6] U istom je zborniku tiskan i komentar pod Hortulanovim imenom, a s komentarom ju donosi i strasburški zbornik Ars chemica iz 1566. [6][7]

Što su iz nje izvlačili alkemičari

Hortulan svoj komentar piše redak po redak i ploču čita kao opis rada na kamenu: prema njemu se kamen dijeli na dva dijela, od kojih gornji uzlazi, a donji ostaje postojan, a "otac" mu je Sunce, odnosno "zlato filozofa". Poglavlja imaju naslove poput "da je umijeće alkemije istinito" i "da kamen ima oca i majku, Sunce i Mjesec". [7] Hortulanov identitet nije utvrđen; e-rara ga datira u 14. ili u 11./12. stoljeće. [6]

Newtonov prijevod: Keynes MS 28

Rukopis Keynes MS 28 u King's Collegeu u Cambridgeu sastoji se od dviju presavijenih knjižica i ima 10 listova, oko tisuću riječi na engleskom i latinskom. Na listu 2r-v je engleski prijevod naslovljen "Tabula Smaragdina Hermetis Trismegistri Philosophorum patris", na listu 6r isti tekst na latinskom, a na listovima 6v-7r latinske bilješke naslovljene Commentarium. Engleski je prijevod nakon teksta popraćen uputom na "ffrench Bibliotheque" i na Zetznerov Theatrum Chemicum; Newton navodi svezak 6, str. 715, te nekoliko drugih mjesta. [4][5] Francuski izvor je Bibliothèque des philosophes (1672.-1678.). [5]

Prema B. J. T. Dobbs, koja se uglavnom oslanja na osobine pisma, latinski je tekst prepisan početkom 1680-ih, a latinski komentar napisan je u isto vrijeme ili nedugo zatim; engleski prijevod, načinjen prema francuskoj verziji, nastao je krajem 1680-ih ili početkom 1690-ih; bilješke na listu 2v možda su iz razdoblja poslije 1700. [4]

Latinski komentar ploču čita alkemijski. Newton zapisuje da su "donje i gornje, postojano i hlapljivo, sumpor i živa" slične naravi i "jedna stvar kao muž i žena", razlikuju se samo stupnjem zrelosti: sumpor je zrela živa, a živa nezreli sumpor. Sunce i Mjesec su otac i majka, a "zemlja hraniteljica" jest oprana i pročišćena Latona, koju su Egipćani, piše on, držali hraniteljicom Dijane i Apolona, to jest bijele i crvene tinkture. Ime Mercurius ter maximus tumači kao filozofski Merkurij, koji ima tijelo, dušu i duh te je mineralni, biljni i životinjski. Bilješke upućuju na Avicennu u zbirci Ars aurifera i na Seniora u Theatrum Chemicum. [5] O putu rukopisa do Keynesa vidi članak Newton alkemičar, a o Hermesu i Newtonovu prepisivanju ploče Atlasove članke o hermetizmu i alkemiji.