Ciceron o proricanju: De divinatione

Tko razgovara i kada je djelo nastalo?

Dijalog je smješten u Ciceronov dom u Tuskulu, desetak milja od Rima, a vode ga Ciceron i njegov jedini brat Kvint. [2] Djelo je Ciceron zamislio kao dopunu spisa O naravi bogova, dovršenog vjerojatno u kolovozu 45. pr. Kr. Prevoditelj Falconer piše da je veći dio prve knjige nastao, barem djelomice, prije Cezarova ubojstva (15. ožujka 44. pr. Kr.), ali da je djelo dovršeno i objavljeno nakon toga. Navodi i da je Durandovo stajalište, prema kojem je gotovo cijelo djelo napisano prije ubojstva, a poslije samo prerađeno i objavljeno, u njegovo doba općeprihvaćeno. Sam ga ne prihvaća: smatra da su završetak prve knjige i cijela druga knjiga napisani nakon 15. ožujka 44. pr. Kr. [2] Kvint je umro u prosincu 43. pr. Kr. u proskripcijama drugog trijumvirata, kao i njegov brat. [2]

Ciceron je pripadao Novoj akademiji, koja je dopuštala dovođenje u pitanje tuđih mišljenja i prihvaćanje onoga što se čini najbližim razumu. Sam je bio augur i u djelu O državi zagovarao je održavanje augurskih obreda; Falconer to objašnjava Ciceronovim pogledom na poslušnost zakonu i na auspicije kao sredstvo obuzdavanja pretjerivanja demokracije. [2]

Ciceronov uvod u prvu knjigu

Prije samog razgovora Ciceron govori da nema naroda, ni obrazovanog ni divljeg, koji ne vjeruje da se budućnost najavljuje znakovima. Navodi Asirce, koji su promatrali putanje zvijezda, i Kaldejce, koji su dugotrajnim promatranjem zvijezda, kako se drži, izgradili znanost o ljudskoj sudbini. Egipćani su, kaže, tu vještinu stekli u davnini. Kilikijci, Pisidijci i Pamfilijci, narodi kojima je jednom upravljao, vjeruju da budućnost navješćuju pjev i let ptica. [1] Grci, piše, nisu poslali nijednu koloniju a da nisu pitali pitijsko, dodonsko ili Amonovo proročište, niti poveli rat a da nisu najprije tražili savjet bogova. Prema predaji, Romul je osnovao grad po auspicijama i sam bio vješt augur, kraljevi su držali augure, a umijeće tumačenja utrobe žrtava i znamenja preuzeli su od Etruraca. Sibilinske stihove tumačilo je desetorica izabranih ljudi, a Senat je u Ciceronovo doba po snu Cecilije, kćeri Balearika, dao obnoviti Junonin hram. [1] Ciceron odmah dodaje da su, prema njegovu mišljenju, stari prihvaćali takve običaje više zbog ishoda nego zbog dokaza. [1]

Među filozofima, piše, samo je Ksenofan iz Kolofona potpuno odbacivao proricanje, dok su ga ostali, osim Epikura, u većoj ili manjoj mjeri prihvaćali: Sokrat i njegova škola, Zenon i stoici, Pitagora, Demokrit i drugi. Odbacivanje proricanja stoga nije Ciceronov izum. [1]

Što tvrdi Kvint?

Prema Falconerovu sažetku, Kvint dijeli proricanje na "umjetno", koje počiva na pretpostavci i dugotrajnom promatranju (zvijezde, auspicije, znamenja, munje i gromovi), i "prirodno", koje obuhvaća snove i proročanstva nadahnutih osoba, poput Kasandre ili pitijske svećenice. Brani ga time što su ga prihvaćali narodi i veliki filozofi te time što se nepoznavanje uzroka ne smije uzeti kao dokaz da ga nema, kao što se ne poriče ni magnet. Navodi i primjere: orla koji je opomenuo kralja Dejotara da prekine putovanje i utrobu koja je navijestila Cezarovu sudbinu. Na kraju se ograđuje od gatara, prizivača mrtvih, zaklinjača zmija, astrologa i tumača snova koji nisu pravi proricatelji. [2]

Što odgovara Ciceron?

U drugoj knjizi Ciceron prema Falconeru najprije slijedi Karneada: proricanje nije potrebno ondje gdje nas čula, znanost i umijeće poučavaju; a ako je proricanje "predznanje o događajima koji se zbivaju slučajno", onda takvi događaji, upravo jer su slučajni, ne mogu se unaprijed razumno znati. Ako se mogu znati, onda su zapravo određeni, a ne slučajni. [2] Dodaje da bi, i da je budućnost moguće znati, nedostaci premašili korist. [2]

Utroba žrtava i znamenja. Ciceron ponavlja Katonovu staru opasku da se čudi što se haruspik ne nasmije kad vidi drugog haruspika. Navodi da je Hanibal, kad mu je kralj Prusija (Prusias) rekao da se ne usuđuje ratovati jer mu to zabranjuju utrobe žrtava, upitao zašto više vjeruje komadu volovskog mesa nego iskusnom zapovjedniku. Navodi i da je Cezar prešao u Afriku usprkos upozorenju proricatelja da to ne čini prije zimskog suncostaja, a da nije prešao, protivničke bi se snage spojile. [1] Priču o Tagesu, koji je, kad je plug zašao dublje nego obično, iskočio u okolici Tarkvinija s izgledom dječaka i mudrošću vidioca i izložio etrursku znanost proricanja, Ciceron prepričava kao predaju Etruraca i kaže da je smješniji on, koji takvu priču opovrgava, nego oni koji u nju vjeruju. [1] Za miševe koji su pred Marsički rat izgrizli štitove u Lanuviju pita zašto je važno jesu li grizli štitove ili sita, a dodaje da su miševi nedavno izgrizli njegovu Platonovu Državu, pa bi se, po toj logici, morao bojati za rimsku državu. [1]

Astrologija. Ciceron ovdje, kaže, ne ponavlja Karneada, nego Panetija, voditelja stoičke škole. Tvrdnju da su Babilonci 470 000 godina bilježili horoskop svakog djeteta proglašava neistinitom: da je tako bilo, praksa se ne bi napustila, a nijedan pisac ne kaže da postoji ili je postojala. Na vlastitu inicijativu, ne više prema Panetiju, pita jesu li svi Rimljani koji su pali kod Kane imali isti horoskop, a ipak je za sve svršetak bio isti. Stoik Diogen priznaje da su blizanci slični izgledom, ali obično ne po karijeri i sreći; Ciceron navodi spartanske kraljeve Prokla i Euristena, koji su bili blizanci, a Proklov je život bio kraći i slavniji. Zaključuje da na rođenje više utječe mjesto nego stanje Mjeseca. [1]

Delfi i sibilinski stihovi. Ciceron pita zašto proročanstva iz Delfa više ne postoje i zašto ih se prezire; zagovornici odgovaraju da se snaga podzemnih isparina s vremenom istrošila, a on pita kako se božanska snaga može istrošiti. Navodi da je Demosten tvrdio da pitija "filipizira", to jest da ju je Filip podmitio. [1] Preporučuje da se sibilinski stihovi čuvaju pod ključem i čitaju samo uz dopuštenje Senata, kako bi češće tjerali sujeverje nego ga poticali. [1]

Sujeverje i religija

Pri kraju druge knjige Ciceron kaže da je sujeverje, rašireno među narodima, iskoristilo ljudsku slabost, te da je cilj cijele rasprave bio iščupati ga iz korijena. Odmah dodaje da uništenje sujeverja ne znači uništenje religije: mudro je sačuvati obrede predaka, a red nebesa i ljepota svijeta prisiljavaju ga da prizna "izvrsno i vječno biće" koje zaslužuje poštovanje. [1] Sujeverje, piše, ide čovjeku za petama: uz proroka, predznak, žrtvu, let ptica, astrologa, grom i svako takvo znamenje, pa tko im vjeruje ne može imati duševni mir. [1]