Sibilinske knjige i Sibilina proročanstva: što je izgorjelo, a što se sačuvalo

Što su Rimljani tražili u knjigama?

Prema Dionizijevu izvješću, knjige su se pitale po nalogu Senata kad državu zahvati stranačka borba, kad je u ratu snađe velika nesreća ili kad se pojave znamenja koja je teško protumačiti. [1] Livijevi primjeri pokazuju što je odgovor mogao biti.

U Livijevu prikazu rane Republike, nakon oštre zime i nezdravog ljeta s pošasti kojoj nitko nije znao ni uzrok ni kraj, Senat je odredio da se pitaju knjige. [2] Dvojica nadzornika svetih obreda tada su prvi put u Rimu priredila lektisternij: osam dana molili su za naklonost Apolona i Latone, Dijane i Herkula, Merkura i Neptuna, a za bogove su bila prostrta tri ležaja. [2] Obred su slijedili i privatnici; vrata su stajala otvorena, stranci su primani u kuće, a zatvorenicima su skinuti lanci. [2]

Nakon pogibije konzula Gaja Flaminija i uništenja njegove vojske diktator Fabije Maksim ishodio je odluku da decemviri pogledaju knjige, postupak koji se, piše Livije, primjenjuje samo kad su javljena najstrašnija znamenja. [3] Prema Liviju, knjige su pokazale da zavjet Marsu nije valjano ispunjen i da ga treba obnoviti u većem opsegu, uz Velike igre Jupiteru, hramove Veneri Eričinoj i Mentu, lektisternij, javne molitve i "sveto proljeće"; sve to ako rat treba ići dobro. [3] Usred tih nesreća, bilježi Livije, po Knjigama sudbine prinesene su neobične žrtve, među njima i ljudske: po jedan Gal i jedna Galkinja te po jedan Grk i jedna Grkinja zakopani su živi pod Volovskim trgom (Forum Boarium), u kamenom svodu koji je i prije bio okaljan ljudskim žrtvama. Livije to naziva običajem krajnje odbojnim rimskom osjećaju. [3]

Livije donosi i primjer iz kasnijeg dijela rata: zbog čestih kiša kamenja pitale su se knjige i u njima je, piše, pronađeno proročanstvo da će se strani neprijatelj koji napadne Italiju moći potjerati ako se u Rim dovede Idejska Majka iz Pesinunta. [4] Poslanici su zatim od kralja Atala dobili sveti kamen za koji su mještani tvrdili da je Majka bogova. [4] Godina je, prema bilješci uz prijevod, 205. pr. Kr. [4]

U sva četiri primjera odgovor se svodio na uputu što učiniti da bi se bogovi umirili ili pridobili, a u posljednjem je imao i oblik uvjetnog proročanstva. [2][3][4]

Tko je čuvao knjige i tko ih je smio čitati?

Dionizije piše da je nakon progona kraljeva državu preuzela skrb za proročanstva i povjerila je ljudima najvećeg ugleda koji tu službu obnašaju doživotno, oslobođeni vojne službe i drugih javnih poslova. [1] Pomagali su im javni robovi, bez kojih ostali nisu smjeli pregledavati knjige. [1] Do Marsijskog rata knjige su, prema Dioniziju, stajale pod zemljom, u kamenom sanduku u Jupiterovu hramu na Kapitolu, pod stražom desetorice; prema bilješci u izdanju, desetorica su zamijenila prvotnu dvojicu, a poslije Sule u zboru je bilo petnaestorica (quindecimviri sacris faciundis). [1]

Ta se strogoća vidi i u kasnijim izvorima. Ciceron u drugoj knjizi De divinatione predlaže da se sibila drži "pod ključem" kako bi se njezine knjige, po zakonima predaka, čitale samo uz dopuštenje Senata i više tjerale sujeverje nego ga poticale. [5] Tacit bilježi da je u doba cara Tiberija tribun Kvintilijan predložio da se u Senatu prihvati navodna sibilina knjiga, a član kolegija petnaestorice Kaninije Gal tražio je da je se uvrsti među ostale. [6] Prijedlog je prošao glasanjem, ali je car u pismu ukorio tribuna kao neukog u starim običajima, a Gala što je pitanje pokrenuo u malobrojnom Senatu, bez mišljenja kolegija i bez toga da predsjednici kolegija stihove pročitaju i prosude. [6] Car je podsjetio da je August odredio rok u kojem se krivotvorine moraju predati gradskom pretoru, a nakon njega nitko ih privatno nije smio držati. [6] Knjiga je zatim predana na pregled kolegiju petnaestorice. [6]

Svetonije za Augusta bilježi da je, kao vrhovni svećenik, skupio proročke spise na grčkom i latinskom koji su kolali bez autora ili pod imenima slabo poznatih autora i spalio ih više od dvije tisuće; zadržao je samo sibilinske knjige, i među njima je izabirao. [7] Pohranio ih je u dvije pozlaćene kutije ispod postolja palatinskog Apolona. [7]

Što je izgorjelo 83. pr. Kr. i kako je zbirka obnovljena?

Prema Dionizijevu izvješću, hram je izgorio "namjerno, kako neki misle, ili slučajno", a proročanstva su propala zajedno sa svim darovima posvećenima bogu. [1] Bilješka uz prijevod datira požar u 83. pr. Kr. [1] Plutarh bilježi samo da je Jupiterov hram izgorio u građanskim ratovima, da ga je Sula obnovio, a Katul posvetio nakon Sulina smrti. [8] Plutarh na drugom mjestu, prema Sulinu vlastitom pripovijedanju, navodi da mu je u Silviju zaneseni Pontijev sluga javio da će Kapitol izgorjeti ako ne požuri, i da se to dogodilo na dan koji je čovjek prorekao, šestoga dana mjeseca kvintila, danas srpnja. [8]

Nova je zbirka prikupljena. Dionizije piše da su sačuvana proročanstva "skupljena s mnogih mjesta": dio iz talijanskih gradova, dio iz Eritre u Aziji, kamo je Senat poslao trojicu poslanika da ih prepišu, a dio su iz drugih gradova donijeli privatnici. [1] Tacit navodi da se tražilo u Samu, Iliju, Eritri, pa i u Africi, na Siciliji i u talijanskim kolonijama, a svećenici su imali zadatak da, koliko ljudski mogu, razlikuju što je pravo. [6] Laktancije, pozivajući se na Fenestelu i Varona, imenuje trojicu poslanika (Publije Gabinije, Marko Otacilije i Lucije Valerije) i kaže da su iz Eritre donijeli oko tisuću stihova koje su prepisali privatnici. [9]

Laktancije prenosi i Varonovu tvrdnju da sibilinske knjige nisu djelo jedne sibile nego nose jedno ime jer su stari svaku proročicu zvali sibilom; Varon je, piše, nabrojio deset sibila, a knjige Kumske sibile Rimljani čuvaju tajnim, pa ih smiju pregledavati samo petnaestorica. [9]

Kako su se prave knjige razlikovale od krivotvorenih?

Dionizije bilježi da su među pravim proročanstvima otkrivene i umetnute pjesme, prepoznate "po takozvanim akrostisima". [1] Bilješka uz prijevod objašnjava da su proročanstva bila pisana grčkim heksametrima, a ona smatrana vjerodostojnima sastavljena su kao akrostisi: početna slova uzastopnih stihova činila su riječi prvog stiha. [1] Prema tome, umetci su se mogli prepoznati provjerom oblika, a ne sadržaja. [1]

Ciceron to koristi kao argument protiv božanskog zanosa: pjesma s akrostihom pokazuje umjetničku brigu, a ne bijes uma (usporedba s Enijevim stihovima čija početna slova daju Quintus Ennius fecit), pa je djelo promišljenog pisca, ne luđaka. [5] Za svako proročanstvo u sibilinskim knjigama, tvrdi Ciceron, početna slova stihova daju predmet tog proročanstva. [5] On dodaje i da je autor pametno izostavio osobe i vremena kako bi se sve što se dogodi moglo pokazati unaprijed rečenim, te da je stihove zamotao u nejasnoće da bi se mogli prilagoditi različitim prilikama. [5] Pritom spominje glasinu koja se tada vjerovala, a ispostavila se lažnom: da će jedan od tumača stihova u Senatu izjaviti kako čovjeka kojeg zapravo imamo za kralja treba proglasiti kraljem i po imenu. [5] Bilješka u izdanju povezuje tu priču sa Svetonijevim izvješćem o Cezaru i s tvrdnjom da se Parti mogu pobijediti samo pod kraljem. [5]

Što su Sibilina proročanstva (Oracula Sibyllina)?

Sačuvana zbirka ima drugo podrijetlo od rimskih knjiga. Terry u uvodu svog prijevoda iz 1890. piše da grčke knjige koje danas postoje očito nisu istovjetne onima poganske starine, nego pripadaju velikoj skupini pseudoepigrafskih spisa nastalih otprilike od 150. pr. Kr. do 300. po. Kr. [11] Najstariji dio, tvrdi, djelo je aleksandrijskog Židova, a kasniji su pisci, većinom kršćani, zbirku proširivali i prerađivali; svi govore u ime drevne sibile i oponašaju Homerove heksametre. [11] Terry navodi i Schürerovu ocjenu da je zbirka "kaotična pustoš": pojedine su knjige nasumični skupovi odlomaka, mnogi su se dijelovi najprije širili odvojeno, a poslije ih je neki štovatelj slučajno sastavio. [11]

U Terryjevu izdanju ima dvanaest knjiga (I.-VIII. i XI.-XIV. u starijem brojenju) iz jedanaest rukopisa koji se međusobno jako razlikuju. [11] Prvo tiskano izdanje grčkog teksta pripremio je Xystus Betuleius u Baselu 1545., a četrnaestu je knjigu 1817. objavio Angelo Mai prema rukopisu iz Milana. [11][12] Jewish Encyclopedia (1906.) bilježi da je zbirka u gotovo konačnom obliku postojala kad je u petom ili šestom stoljeću napisan bizantski predgovor, a Terry pripisuje sastavljanje zbirke piscu istog predgovora. [11][12]

Datacije dolaze iz starijih izdanja i ovise o tome što se u tekstovima prepoznaje kao povijesni događaj. [11][12]

• III. knjiga, glavni dio, prema Jewish Encyclopedia djelo je aleksandrijskog Židova; procjene idu od 170.-160. pr. Kr. do 140. ili 124. pr. Kr.; Rim je u njoj još republika, nazvana "mnogoglava". [12] Terry je smatra najstarijim dijelom zbirke. [11] Josip Flavije navodi iz nje odlomak o babilonskoj kuli kao sibilinu riječ. [11][12]
• IV. knjiga spominje spaljivanje hrama i erupciju Vezuva 79., pa je, prema Terryju, nastala nedaleko od 80. [11]
• V. knjiga sadrži radove različitih vremena, a u sadašnjem obliku, prema Terryju, ne može biti starija od kraja Hadrijanove vladavine (oko 138.); careve označava početnim slovom imena ili njegovom brojčanom vrijednošću. [11]
• VIII. knjiga očito je kršćanska i sastavljena od različitih odlomaka, a prema Terryju vjerojatno nije starija od početka trećeg stoljeća. [11]

Što sibila govori o sebi?

Na kraju III. knjige, u Terryjevu prijevodu, sibila kaže da je napustila babilonske zidine i da je proricala Heladi vatru; Grci, kaže, tvrde da je iz tuđine, rođena u Eritri, ili da je Kirkina kći, ali kad se sve ispuni, više je nitko neće zvati ludom nego Božjom proročicom. [11] Zatim tvrdi da je za potopa bila s Noom u drvenoj kući kao njegova "nevjesta" i da potječe iz njegove krvi. [11] Terry u bilješci uz I. knjigu to tumači kao tvrdnju da je Noina snaha; Jewish Encyclopedia bilježi i čitanje III. 827 po kojem se sibila naziva "djevicom Noine krvi". [11][12] Prema istom izvoru, na temelju takvih stihova i poganska Eritrejska sibila smještana je u šesti naraštaj nakon potopa (Euzebije). [12]

U III. knjizi je i stih o Beliaru koji će doći "od velikih Cezara", a Terry u bilješci to povezuje s raširenom predajom o Neronu koji je pobjegao preko Eufrata i vratit će se. [11]

Kako su Sibilina proročanstva postala kršćanski tekst?

Terry navodi da su Justin Martir, Klement Aleksandrijski, Teofil iz Antiohije i drugi crkveni oci navodili sibilinske stihove kao autoritet, a Laktancije najčešće od svih. [11] Origen je zapisao da je Celzo ismijavao kršćane zbog vjere u sibilu; Irenej i Ciprijan, kaže Terry, nisu je uopće rabili. [11]

Najpoznatiji je primjer akrostih u VIII. knjizi: početna slova njegovih 34 stihova u grčkom tekstu daju "Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj, križ". [11] Augustin u Državi Božjoj priča da mu je prokonzul Flacijan pokazao grčki rukopis za koji je tvrdio da su proročanstva Eritrejske sibile, s odlomkom čija početna slova daju "Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj". [10] Augustin navodi latinski prijevod u 27 stihova i primjećuje da početna slova tih pet grčkih riječi tvore riječ za ribu (ichthys). [10] On kaže i da sibila, bila Eritrejska ili, kako neki radije misle, Kumska, u cijeloj pjesmi govori protiv lažnih bogova i njihovih štovatelja, pa bi je se moglo ubrojiti među one koji pripadaju Božjem gradu. [10] Terry bilježi da je taj odlomak, bez sedam stihova za riječ "križ", navodio Augustin, a potpun Euzebije. [11]