Picatrix (Ghāyat al-ḥakīm)

Arapski izvornik

Latinski Picatrix inačica je arapskog djela Ghāyat al-ḥakīm, koje bi se moglo prevesti kao "Cilj mudraca". [1][2] Arapski je tekst 1933. objavio Hellmut Ritter (Studien der Bibliothek Warburg, 12); Ritter i Martin Plessner priredili su njemački prijevod (Warburg Institute, 1962.), a španjolski prijevod objavio je 1982. M. Villegas. [1]

Tradicija djelo veže uz Majritija, ali David Pingree autora naziva pseudo-Majritijem: ne uvjerava ga Sezginov argument da je on zapravo Abu Maslama Muhammad ibn Ibrahim ibn Abd al-Da'im al-Majriti, kojega su vrlo rano zamijenili sa slavnijim Abu al-Qasimom Maslamom ibn Ahmadom al-Majritijem. [1] Djelo je nastalo u Španjolskoj 1047.-1051.; Ibn Haldun ga je smatrao djelom Maslame al-Majritija. [2]

Ime Picatrix ostaje zagonetno. Navodi se tumačenje da je to iskrivljeni oblik Hipokratova imena preko arapskog Buqrāṭīs, ali Pingree ne prihvaća nijedan pokušaj da se Buqrāṭīs, odnosno Picatrix, poistovjeti s grčkim autorom, bilo Hipokratom bilo Harpokrationom. [1][2]

Kastiljski prijevod za Alfonsa X.

Latinski predgovor pripovijeda da je Alfonso, "kralj Španjolske i cijele Andaluzije", naredio da se knjiga s najvećom revnošću i marljivošću prevede s arapskoga na španjolski, na slavu Božju i radi prosvjetljenja latinskih učenjaka kojima nedostaje knjiga starih filozofa. Djelo je, kaže predgovor, dovršeno 1256., a ta je godina navedena i prema Aleksandrovoj, Cezarovoj i arapskoj eri. [1] Kastiljski je prijevod nastao 1256. na dvoru Alfonsa X. Mudrog (el Sabio). [2]

Kastiljska se inačica izgubila, a latinski tekst potječe iz nje. [2] Zato Pingree arapski tekst drži vodičem kroz latinski: španjolski je prevoditelj, piše, činio brojne pogreške, a latinski prijevod njegove inačice često je gotovo nerazumljiv. [1]

### Tko je preveo

Pingree smatra mogućim, uz upitnik, da je španjolski prijevod napravio Yehuda ben Moshe, a latinski Aegidius de Thebaldis. [1] Prema Lauri Fernández Fernández, Yehuda ben Moshe (Judah ben Moses) bio je član kraljeva tima znanstvenih suradnika, a neki mu autori pripisuju i kastiljski prijevod Libro de la mágica de los signos, to jest Picatrixa. [3] Aegidio de Tebaldi bio je jedan od talijanskih suradnika dvora i s Pietrom de Reggio izradio je jedan od latinskih prijevoda djela Libro conplido en los iudizios de las estrellas. [3]

Što djelo sadrži

Latinski tekst umijeće koje opisuje naziva nigromancia: obuhvaća sve što čovjek čini tako da osjeti i duh slijede učinak, a slike (talismane) opisuje kao spoj duha i tijela, za razliku od alkemije, koja je spoj tijela i tijela. [1] U prvoj knjizi, koja počinje govorom o Bogu kao prvoj istini, autor tvrdi da se tajna knjige ne može steći dok se prije ne stekne znanje, i to učenjem po redu. [1] Latinski predgovor još kaže da su filozofi tu znanost skrivali tuđim riječima i znakovima, a da je autor sastavio knjigu kako bi razjasnio njezine putove, te da je želi vidjeti samo u rukama mudrača koji će je upotrijebiti na dobro. [1]

Prema latinskom predgovoru, knjiga se dijeli na četiri dijela. [1] - Prva knjiga govori o nebu i njegovu učinku preko slika; u njoj su poglavlja o dvadeset i osam Mjesečevih postaja i niz kratkih odlomaka o slikama, svaki s naznačenom svrhom, od naklonosti vladara i umnažanja uroda do liječenja uboda škorpiona. [1] - Druga govori općenito o likovima neba, o gibanju osme sfere i njihovim učincima na svijetu, a poglavlja se bave i podjelom te znanosti među narodima te likovima planeta i dekana, uključujući "mišljenje Indijaca". [1] - Treća obrađuje svojstva planeta i znakova zodijaka, njihove boje, odjeću i kađenja, pripisane im biljke, životinje i minerale te, prema latinskom predgovoru, kako se s duhovima planeta može govoriti; kazalo izdanja navodi i popise pripravaka za ljubav i neslogu, uspavljivanje i otrove. [1] - Četvrta obrađuje svojstva duhova i ono što valja držati u toj umjetnosti; među poglavljima su ona o Kaldejcima i o deset znanosti koje umjetnost zahtijeva. [1]

U trećoj knjizi autor tvrdi da je knjigu sastavio uz mnogo truda, proučivši 224 knjige starih mudraca od riječi do riječi i šest godina neprekidno radeći na njoj, a iz svih ih je izabrao "kao cvijet i ljiljan". [1]

Latinski rukopisi

Pingree sačuvane latinske rukopise dijeli na šest razreda: pet ih potječe od rukopisa koji je sredinom 15. stoljeća bio u Italiji, a šesti od srodnog kodeksa iz okolice Liègea iz 1380-ih. Arhetip je na marginama imao varijante od kojih neke sežu do izvornog latinskog prijevoda, ali i gradivo iz sredine 14. stoljeća. [1]

Krakovski kodeks (Sveučilišna knjižnica Jagiellonica 793) sadrži dio Picatrixa s ilustracijama planetarnih i dekanskih likova; u istom su kodeksu Hipokratov spis o krizama prepisan 1459. i marginalna bilješka iz 1458. [1] Bečki rukopis (Österreichische Nationalbibliothek 3317) prepisan je 1466. i pripadao je knjižnici Rudolfa II. [1] Darmstadtski rukopis (Hessische Landes- und Hochschulbibliothek 362) dovršen je 19. svibnja 1509., a firentinski u Brisighelli kraj Faenze 21. svibnja 1536. [1] Hamburški rukopis iz 18. stoljeća završava napomenom o prijepisu u "secundo Trudone" 1386.; Pingree "secundo Trudone" čita kao pogrešno čitanje imena Sancto Trudone (St Trond kraj Liègea) i smatra vjerojatnijim da datum doista potječe od starijeg predloška. [1]

Rukopisi su putovali i Engleskom. Podrijetlo jednog razreda Pingree vidi u primjerku koji je 1592. stekao Simon Forman. Rukopis Sloane 3679 vjerojatno je prijepis primjerka što ga je Richard Napier od Formana dobio 1599. ili nešto poslije; naslijedio ga je 1634. nećak, Sir Richard Napier, koji je, prema Ashmoleovoj bilješci, taj rukopis dao Williamu Lillyju; Ashmole ga je potom od Lillyja dobio u zamjenu za drugi primjerak istog djela, u kvartu. Rukopis Sloane 1302 prepisali su nepoznati pisar i Elias Ashmole, vjerojatno u studenome i prosincu 1647. [1] B. Walther mlađi prepisao je do 22. svibnja 1586. u Harpersdorffu izvatke iz Picatrixa; taj je lübečki rukopis izgubljen, vjerojatno uništen, u Drugom svjetskom ratu. [1] Latinski je tekst preveden, u cijelosti ili djelomice, na engleski, francuski, njemački, hebrejski i talijanski. [1]

Warburgovo izdanje

Izdanje latinskog teksta povjereno je Elsbeth Jaffé, no ona ga zbog emigracije i rata nije dovršila; umrla je 1971., a Pingree se poslužio njezinim bilješkama o rukopisima, vlasnicima i europskim magičarima. [1] Iste je godine Martin Plessner prvi razgovarao s Pingreejem o izdanju; Pingree je 1978.-1979. u Institute for Advanced Study u Princetonu riječ po riječ usporedio Picatrix s arapskim tekstom. [1] Svezak je izašao kao 39. u nizu Studies of the Warburg Institute (London, 1986.), s kritičkim tekstom, uvodom i kazalima riječi; opsežan kritički aparat tiskan je na mikrofišima. Uvodna riječ J. B. Trappa, urednika niza, izdanje opisuje kao ispunjenje obećanja Abyja Warburga. [1] Pingree je planirao drugi svezak o talijanskoj, francuskoj i engleskoj inačici te o utjecaju djela. [1]