Bajalice, vračare i bajanja u Otoku kraj Vinkovaca

Tko je Lovretić i što je Otok?

Josip Lovretić u drugom je svesku Zbornika (1897.) napisao da je Otok selo u okolici Vinkovaca u Slavoniji, da se ondje rodio, da je odrastao u Komletincima, majčinu rodnom mjestu, pučku školu završio u Privlaci, a gimnaziju učio u Vinkovcima. [2] U sedmom svesku (Zagreb, 1902.) objavio je nastavak "Otok: narodni život i običaji", u kojem se nalaze odjeljci "Što neki ljudi mogu za života: bajalice" (str. 119–120) i "Bajanja" (oko str. 150–155). [1]

Što su bajalice?

Prema Lovretiću, bajalice su obično žene koje liječe: liječe, napajaju, kade i tare bolesnika kojekakvim travama i uvijek mole kakvu molitvicu. U bilješci razlikuje tri glagola: ako bolesnik sve to radi bez molitvice, kaže se da se "liči"; ako ništa ne čini nego samo izgovara riječi, kaže se da se "moli"; a ako i moli i čini, "veli se da baje". [1]

Bajalice nisu u selu sramotne ni nepoštovane jer često zna bajati i djevojka. Koji otac ili majka zna bajati, prenosi to na najmlađe dijete. Vjeruje se da onaj tko je drugome rekao bajanje ne može više bajati ako bajati pođe onaj kojega je naučio. Zapisivač dodaje da seljani to danas i vjeruju i ne vjeruju, ali se u bolesti hvataju za bajanje kao utopljenik za slamku. [1]

Nitko ne zna sva bajanja; neki liječe samo od pojedine bolesti, a u selu se zna tko što zna i čije je bajanje uspješno. Kad je Lovretić skupljao bajanja, neke su mu žene rekle da znaju lijek i riječi, ali ne bajaju jer ne pomaže bolesniku, koliko god nad njim molili. [1]

Mladoj ženi, osobito djevojci, dika je da se u potaji šapće kako zna bajati, ali gotovo nijedna neće bajati dok se ne uda, da je zlobni jezik ne proglasi vračarom; djevojka mora štedjeti svoj glas. Ima i mladeži koja se bajanju ruga: netko izmisli i molitvu i lijek da nasamari drugoga, a siromah se tim liječi, pa ako ozdravi, kazuje lijek i molitvicu dalje, dok to jednom ne učini i onaj koji ga je izmislio. [1]

Po čemu se vračara razlikuje od bajalice?

Lovretić piše da narod u vračare ima više povjerenja nego u bajalice: bajalica zna samo pomoći u bolesti, a vračara zna reći otkud bolest i kako se osvetiti onome tko ju je skrivio. Zato se vračarama ide jatomice. [1] Vračare su u Otoku obično Ciganke; Lovretić ne zna da u Otoku ima drugih vračara ni da otočka Ciganka vrača, ali kad selom prođu banatski Cigani čergaši, Ciganke obilaze kuće, a seljani jatomice dolaze čuti svoju sreću. [1]

Vračaju kartama, u dlan, u svezu od košulje i u vlakna kose: ako vračari ne može doći bolesnik, pošalje po nekome komad sveze od košulje, a vračara u to gleda, gata i pomaže; ili pošalje tri vlakna kose, koja vračara stavi u zdjelicu vode i gleda kako plivaju. [1] Kad se pođe vraču (muškarcu), ide se samo utorkom i petkom; vrač najviše moli i dijeli trave pod orahom, jer, kažu, i na njemu ima vila. Tko dolazi radi sebe, mora reći svoje ime; tko dolazi radi drugoga, mora donijeti svezu od košulje onoga za koga dolazi. [1]

Kako se bajalo?

Lovretić definira: bajati znači liječiti nekoga bez lijeka molitvom i još kojekakvim postupcima. Bajanje je, kaže, "ono što radiš dok baješ", a "naučila sam sva bajanja" dolazi kao zajednički naziv za sva takva liječenja. Majka mu je slala lijekove i bajanja, ali ih nije moguće sve pokupiti jer se, kako ona kaže, što tko usni, sutradan i radi, pa se bajanja gomilaju. Zapisivač primjećuje i da su Otočani veseli, vole pjevati, pa su im bajanja kao pjesmice. [1]

Urok. Prema jednom zapisu, žena odlazi k bunaru, tri puta pozdravi Gospu i donese vodu u zdjelici; u kući sjedne kraj vatre, izmoli tri očenaša i tri zdravomarije, prekriži zdjelicu i pušta živi ugljen u vodu pitajući redom je li uroku kriv otac, majka, rod. Ako ugljen ne potone, dalje pita o boji oka, pa spominje svece (sv. Bono, Antun, Marko, Đurađ...) dok neki težak ugljen ne potone; tada bolesnika obećaju tom svecu, jer, kako kažu, uroci nisu na njemu. [1] Drugi opis: bajalica ide na bunar, tri puta pozdravi Gospu, u tanjur zahvati tri kašike vode i vraća se ne obazirući se i ne govoreći; u sobi umoči prste u vodu, križa po siniji, a zatim križa bolesnika, tare mu oči, pa unakrst noge i ruke, govoreći: "Urok urica, sveto Trojstvo izrica po milosti i kriposti blažene divice Marije." Bolesnik popije nekoliko kapi; potom se kašikom tri puta grabi voda iz tanjura i, ako je ne izgrabi, zna se da je bolesnik urečen. [1] Bajalo se i pjesmicom uz kupku od grana voćke koja je procvala i opala, uz stari novčić koji se daruje slijepcu, uz češalj koji se baci na bunište i perom iz perušake kojim se križa čelo. [1]

Zmijski ujed. Prvo se mole Bogu u stihovima koji počinju "Oj nebeski Bože, oče", a zatim se metlicom, provučenom kroz kamiš, oko ujeda crta i govori: "Ova metlica zmijska satrlica…". Metlica se na kraju zabode u zemlju. [1]

Čirevi. Čir običan baje se tako da se iz krova izvuče slamka, od nje otkine koljence, njime se opaše oko čira i izgovori: "Čiri miri, dvajest i četiri, samo da se u dalem ne širi." [1] Drugi je način da bajalica uzme kozji rog i nož, njima crta oko čira i govori: "Čirevi, plodite se na panu i na kamenu… jer vidite li vilu sa kozjim rogom i nožem šilastim. Ja ću vas izbosti skroz do bile kosti." Svaki čir pomalo bocne nožem i rogom, kaže "S Bogom" i ode. [1] Čir potkožnak baje se opankom donesenim s buništa, a čir kokošar kokošjim perom koje se potom zakopa. [1]