Bijeli i crni bljušt u povijesnim herbalima
Francuzi su bijeli bljušt, penjačicu crvenih bobica, prozvali đavoljom repom, a stari su ga herbali opisivali kao snažan lijek.
Ukratko
- **Otrovne biljke.** Bijeli bljušt (*Bryonia*, kod Culpepera White Briony) i crni bljušt (*Tamus communis*) jako su otrovni; ovaj članak opisuje što su o njima pisali stari herbali i ne preporučuje nikakvu uporabu. [1][2]
- Plinije obje biljke naziva lozama, bijelom i crnom, i priznaje da veće količine mogu poremetiti osjetila. [1]
- Culpeper piše da korijen purgira trbuh velikom žestinom i da zahtijeva umješniju ruku nego što je većina seljaka ima. [2]
Što piše Plinije?
U XXIII. knjizi Plinije opisuje "bijelu lozu" (u prijevodu: white vine), koju Grci zovu ampeloleuce, staphyle, melothron i drugim imenima: tanke zglobaste mladice koje se penju, s listovima veličine bršljanova, nazubljenim kao lišće vinove loze; korijen je velik, bijel i u početku nalik rotkvi, a plodovi su u obliku rijetkog grožđa, a sok im je isprva crven, potom boje šafrana. [1] Navodi da su stabljike, kuhane, "i purgativne i diuretične", da su listovi i stabljike "nagrizajući", te mnogo tvrdnji o primjeni na rane, ugrize, lice (pjege, madeže) i još; priznaje da je u većim količinama "sklono poremetiti osjetila". [1] Spominje i da plod poznaju štavljači kože. [1]
Crnu lozu (bryonia) opisuje kao biljku koja se razlikuje samo bojom; mladice nalik na šparoge, korijen izvana crn, "boje šimšira" iznutra; kaže da se za nju tvrdilo da, posađena oko imanja, tjera jastrebove i čuva dvorište s peradi; privezana na gležnjeve, "raspršuje krv". [1] To su tvrdnje bez provjere; urednik, prema Feeu, tvrdnju o jastrebovima i peradi naziva "apsurdom koji ne zaslužuje raspravu". [1]
Što piše Culpeper?
Culpeper (Gutenbergov tekst izdanja iz 1850.) opisuje "Bryony, or Wild Vine" s imenima "Wild and Wood Vine, Tamus, Ladies' Seal": bijela loza penje se kroz živice, grube široke listove ima izrezane u pet dijelova poput vinove loze, plodovi su zeleni pa "vrlo crveni kad dozriju", "bez dobrog mirisa i odvratnog okusa koji izaziva povraćanje". [2] Korijen je "iznimno velik", bijel i oštra, gorka i odvratna okusa. [2] O djelovanju piše: "Oni su žestoke ratničke (martialne) biljke"; korijen "purgira trbuh velikom žestinom, uznemiruje želudac i peče jetru, pa se ne smije nepromišljeno uzimati"; zatim iznosi dugi popis tvrdnji o liječenju (glava, zglobovi, rane). [2] Završava: "što se tiče bolesti kod kojih se mora uzimati iznutra, purgira vrlo žestoko i treba umješniju ruku da se ispravi nego što je većina seljaka ima." [2] Tvrdnje o djelovanju ovdje se ne prenose kao istinite.
Urednikove napomene
Urednici Plinijeva izdanja (Bostock i Riley) uz opis bijele loze bilježe: "Bryonia alba Linnaea; bryony, bijela loza ili bijeli jalap" i dodaju, prema Feeu, da je opis "prilično točan", a prikaz svojstava "dovoljno točan": "to je žestok otrov i više se ne rabi u medicini". [1] Uz to je ovo, kažu, kod Francuza i danas "navet du diable", "đavolja repa". [1] Za crnu lozu urednici kažu da to nije današnji bijeli bljušt nego Tamus communis, "crna loza" ili francuski taminier; mladice se, bilježe, u Toskani još jedu kao zamjena za šparoge, a lošije su kvalitete. [1] (Taj podatak iz 1855. ne znači da je uporaba sigurna: biljka je otrovna.)
Zašto je zanimljiv u ovoj sobi?
Bljušt se u tim izvorima pojavljuje kao snažan lijek i kao biljka s naglašenim pričama (jastrebovi, privezivanje uz gležnjeve), ali ni Plinije ni Culpeper ga ne povezuju s mandragorom ili magijom; takvu vezu ovdje ne tvrdim. O mandragori vidi zaseban članak u Stakleniku. [1][2]
Legenda
Prema Pliniju, crna loza posađena oko imanja drži jastrebove podalje i čuva perad. [1]
Prema Culpeperu, bijeli bljušt je "ratnička" (martialna) biljka, što je astrološka oznaka. [2]
Prema francuskom nazivu koji bilježe urednici, bijeli bljušt je "đavolja repa". [1]
Ključne osobe i pojmovi
- Plinije Stariji: Rimski pisac, autor *Naturalis historia*. [1]
- Nicholas Culpeper: Engleski herbalist 17. stoljeća; izdanje iz 1850. [2]
- *Bryonia alba*: Bijeli bljušt, otrovna biljka penjačica. [1]
- *Tamus communis*: Crni bljušt, također otrovan. [1]
- "Đavolja repa": Francuski naziv za bijelu lozu. [1]
Što znamo
- Obje su biljke otrovne; Culpeper i urednici Plinija to naglašavaju. [1][2]
- Stare tvrdnje o liječenju navedene su kao povijesne i ne preporučuju se. [1][2]
- Veza bljušta s mandragorom ili magijom ne stoji u ovim izvorima. [1][2]
Za daljnje istraživanje
- Gerard, J. The Herball, or Generall Historie of Plantes. London, 1597.