Ruiz de Alarcón i Rasprava o praznovjerjima (1629.)

Tko je pisao i zašto

Naslov djela glasi Tratado de las supersticiones y costumbres gentílicas que oy viuen entre los indios naturales desta Nueua España ("Rasprava o praznovjerjima i poganskim običajima koji danas žive među domorocima Nove Španjolske"). Napisao ga je u Mexico Cityju 1629. bakalaureat Hernando Ruiz de Alarcón, župnik (beneficiado) u Atenancu; tiskano je tek 1892. u Anales del Museo Nacional de México, svezak VI. [1] Posveta je upućena nadbiskupu Franciscu Mansu y Zúñigi. U njoj Alarcón piše da mu je "prije mnogo dana" naloženo da se obavijesti o poganskim običajima, idolopoklonstvu i praznovjerjima koji se prenose među domorocima te da je imao ovlaštenje mjesnog crkvenog nadležnika (ordinarija). Za to je, kaže, potrošio pet godina, i to samo vrijeme koje mu je ostajalo od dužnosti župe. [1] Nadbiskup mu je potom naložio da sve što je zabilježio sažme u jednu bilježnicu. [1]

Alarcón otvoreno piše o poteškoćama: tko poznaje ovu građu, kaže, ili je sam sudionik pa ne želi govoriti, ili ne zna dovoljno; sačuvani zapisi napisani su "teškim i gotovo nerazumljivim jezikom", punim metafora, pa se u raspravi donose i nahuatlski izrazi s prijevodom. [1] Namjera mu je, piše, "otvoriti stazu" svećenicima koji rade među domorocima da lakše prepoznaju običaje i mogu ih ispraviti. [1]

Posebno je zanimljivo što Alarcón uzroke opstanka starih vjerovanja traži i u kolonijalnim prilikama. Navodi pijanstvo ("najveći od njihovih poroka"), činjenicu da su svećenici kasno naučili domorodačke jezike i da su domoroci kasno okupljeni u veća naselja gdje se lakše nadzire, te da se župnici prečesto mijenjaju, pa ne upoznaju ni običaje ni imena župljana. [1]

Nahualli kako ga opisuje Alarcón

U prvom poglavlju prve rasprave Alarcón najprije piše o novorođenčadi: ime se davalo prema kalendaru u kojem su dani nosili imena životinja (tigar, orao, kajman, zmija) i drugih stvari (voda, kuća). Iz toga zaključuje da se dijete "posvećivalo životinji" koju mu je đavao odredio da bude njegov uahualli (nahualli). [1]

Zatim donosi pripovijesti koje je čuo od drugih. Prve dvije prepričale su mu "vjerodostojne osobe": Indijanac počne vikati da ga ubijaju čuvari stoke s nekog imanja, a ljudi koji su izašli na polje našli su da su ti čuvari upravo ubili lisicu, dok je Indijanac ležao mrtav; slično i s kajmanom u rijeci. [1] Alarcón sam kaže da ga ta dva slučaja ne uvjeravaju mnogo jer osobe koje su ih ispričale nisu "iznad svake sumnje", pa navodi druge, s boljim svjedocima. [1]

Dominikanac Andrés Ximénez ispričao mu je da je u redovničku ćeliju kroz prozor ušao neobično velik šišmiš koji im je umakao nakon što su ga gađali kapama i drugim predmetima; sutradan je na vratima samostana stara Indijanka rekla da je upravo ona bila šišmiš, a kad se redovnik vratio s bratom, nje više nije bilo. [1] Španjolac Antonio Marques, koji dobro zna meksički jezik, prepričao je slučaj Simóna Gómeza: kraj Acapulca je ustrijelio kajmana dok mu je sin bio u opasnosti, a u njegovoj kući u istom je trenutku pala mrtva starica koja je tkala, uz riječi da ju je Gómez ubio. Rodbina ga je prijavila alcaldeu mayoru Acapulca, Gómez je bio zatvoren, a kad se ustanovilo da je tužba slabo dokazana, pušten je. [1] Svećenik Andrés Girón, također vješt meksičkom jeziku, ispričao je da su on i drugi putnici kraj Guatemale ustrijelili kajmana, a u crkvi je istodobno pala mrtva žena s ranama jednakima onima na životinji i opaljenim leđima. Mještani su rekli da su je "uvijek smatrali nahualli vješticom". [1]

Svoju tezu Alarcón izlaže uz opasku da je to ono što je "uspio doznati" i da nitko nije znao bolje objašnjenje. Smatra da đavao pri rođenju djeteta, prema izričitom ili prešutnom ugovoru roditelja, vezuje dijete uz životinju koja mu postaje nahual, "gospodar njegova rođenja i vladar njegovih postupaka", pa dijete dijeli sve opasnosti životinje do smrti. Time, tvrdi, otpadaju "nemoguće zamišljene preobrazbe". [1] Riječ uahualli izvodi iz glagola uahualtia, "sakriti se pokrivši se čime", pa joj daje značenje "zastrt" ili "prerušen" u izgled životinje. [1]

Sudski slučaj iz Coyuce

Alarcón navodi i slučaj iz okolice Acapulca. Pred svjetovnim je sudom, kaže, dokazano da su neki domoroci iz mjesta Coyuca zakopali pepeo u kapelici (hermita) blizu oltara, od kojega su, prema optužbi, vrlo brzo mnogi umrli od nagle bolesti. Optuženi su priznali da su pepeo primili od sova ili kukavica koje su ga donijele u pandžama iz daleka, i da im se pritom činilo da su i sami u obličju sova; Alarcón sudi da su se u tom posljednjem prevarili. [1] Slučaj je na upućivanje alcaldea mayora Acapulca presudio dr. Joan Cano, profesor prava u Mexico Cityju, i neke od optuženih osudio na smrt. [1] Ovaj slučaj pokazuje da su takva vjerovanja imala posljedice za ljude pred sudom. Alarcón uz to piše da vračevi, prema njegovu iskustvu, nikad ne priznaju, čak ni kad postoje svjedočenja protiv njih. [1]

Ponude na brdima 1626.

U drugom poglavlju Alarcón piše da je na blagdan svetog Mihovila 1626. našao na jednom brdu tek položenu ponudu: kopal (tamjan), pređu, svijeće i grančice, i svježe tragove onoga tko ju je ostavio. Ponuda je stajala u hrpi kamenja pod malim zaklonom od sunca i vode, a počinitelja nije uspio ući u trag. [1] Navodi da domoroci polažu ponude na brdima, izvorima i jezerima u određene dane, među njima na Ivanjdan i Mihovljevo, i da u Peruu takva mjesta nazivaju huacas. [1]