Čarobnjakov šegrt: od Lukijana do Goethea

Što pripovijeda Lukijan?

Lukijan iz Samosate u dijalogu Philopseudes ("Ljubitelj laži") iznosi nekoliko natprirodnih priča koje pripovjedač Tihijad, skeptik, prepričava prijatelju Filoklu. Jednu od njih, o Pankratu, pripovijeda Eukrat. [1] Prema Harmonovu prijevodu (u prilagodbi Philipa A. Harlanda), Pankrat je sveti pisar iz Memfisa koji je učio magiju od božice Izide; Eukrat je putovao s njim po Egiptu. [1] Pankrat je zasun vrata, metlu ili tučak znao obući u odjeću, nad njima izgovoriti čaroliju i natjerati ih da nose vodu i pripremaju jelo, a poslije bi čaroliju okrenuo. [1] Pankrat je bio ljubomoran na svoje znanje i Eukrat čaroliju nije mogao naučiti, pa ju je prisluškao: imala je tri sloga. Dok je Pankrat bio odsutan, Eukrat je oživio tučak, ali ga nije znao zaustaviti: tučak je nosio vodu sve dok nije poplavio kuću. Eukrat ga je raspolovio sjekirom, no svaka je polovica nastavila nositi vodu. Vrativši se, Pankrat je shvatio što se dogodilo i predmete pretvorio natrag u drvo, a zatim je Eukrata bez upozorenja ostavio i otišao. [1] Prema Ashlimanu, Lukijan je pisao da bi ismijao vjerovanje u natprirodne priče. [2]

Što je Goethe napravio od te priče?

Goethe je baladu Der Zauberlehrling napisao 1797.; tiskana je 1798. u Schillerovu Musen-Almanachu für das Jahr 1798 (J. G. Cotta, Tübingen, str. 32-37). [3] Na početku "stari čarobnjak" (Hexenmeister) otišao je, a njegov šegrt hoće da duhovi sada žive po njegovoj volji. [3] Šegrt oživi metlu i naredi joj da nosi vodu ("Walle! walle!"); kad se dvorana poplavi, ne sjeća se riječi kojom bi je zaustavio ("Hab ich doch das Wort vergessen!"), pa je sjekirom rasijeca, i obje polovice nastave nositi vodu. [3] "Herr, die Noth ist groß", viče šegrt, a stari majstor se vraća i u posljednjoj strofi kaže metli da se vrati u kut, jer duhove smije prizvati samo stari majstor, u svoju svrhu. [3]

Što je ostalo isto, a što se promijenilo?

Ashliman Lukijanovu priču o Eukratu i Pankratu izričito navodi kao osnovu Goetheove balade. [2] Zajednički je motiv oživljenoga predmeta koji nosi vodu, riječ koja ga ne zaustavlja, raspolavljanje i dvostruka šteta, te povratak majstora koji sve vraća. [1][3] Razlike su vidljive: kod Lukijana predmet je tučak, a metla je samo jedan od predmeta koje majstor oživljava, dok je kod Goethea to metla; Eukrat je putnik koji je čaroliju prisluškao, a Goetheov je junak šegrt, što je u naslovu. [1][3] Ashliman navodi i da je baladu poslije obradio Paul Dukas (1897.), a motiv se našao i u filmu Fantasia (1940.). [2]

Postoje li slične priče?

Ashlimanova zbirka donosi i druge inačice istoga motiva: njemačku priču "Magic Book" (Baader, 1851.), englesku "The Master and His Pupil" (Baring-Gould, 1866.), u kojoj učenik prizove Belzebuba koji mu poplavi prostoriju, te islandsku, rusku i druge. [2]