Pu Songling i Priče iz kineskog studija

Zašto je učenjak koji nije prošao na višem ispitu zapisao priče o lisicama što se pretvaraju u ljude, o učeniku koji uči prolaziti kroz zid i o ispitu u zagrobnom svijetu?

Slikani portret starijeg muškarca u plavom ogrtaču i crvenoj kapi, koji sjedi na stolici s presvlakom; uz gornji rub stupci kineskog pisma — Zhu Xianglin, Portret Pu Songlinga, 1713., javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

Pu Songling bio je učenjak iz Tzu-choua u pokrajini Shan-tung [1], a živio je od 1640. do 1715. [2]
Herbert Giles objavio je 1880. engleski prijevod izbora od 164 priče. [1]
U pričama se miješaju taoistički svećenici, lisice, duhovi i svakodnevni život; autor je jedno vrijeme namjeravao objaviti samo maštovitije priče pod naslovom "Priče o đavolima i lisicama", ali su ga prijatelji od toga odgovorili. [1]

Zanimljivost

U priči o svećeniku s Lao-shana učenik pred ženom pokuša proći kroz zid i dobije kvrgu veličine velikog jajeta. [1]

Tko je bio autor

Autor Priča rodom je iz Tzu-choua u pokrajini Shan-tung. Obiteljsko mu je ime bilo P'u, osobno Sung-ling, a prijatelji su ga zvali književnim nadimkom Liu-hsien, što Giles prevodi kao "Posljednji od besmrtnika". [1] Živio je od 1640. do 1715. kao malo poznat provincijski učitelj. [2]

Prema povijesti Tzu-choua, pisac je stekao najniži (prvostupnički) stupanj, ali do 1651. nije uspio steći drugi (magistarski), i to zbog zanemarivanja utabane staze akademskog učenja. [1] Taj neuspjeh Giles smatra razlogom zbog kojega zbirka uopće postoji. [1] Više je puta padao na državnim ispitima; u dobi od 71 godine dobio je za književna postignuća stupanj gongsheng i umro je četiri godine poslije. [3]

Prema Gilesu, pisac je živio povučeno, u društvu knjiga i prijatelja, a družio se s nekoliko uglednih učenjaka. [1]

Giles piščev zapis uz zbirku čita kao satiru na učenost tadašnjega doba te kao osnovni ton piščeva kasnijeg povučenog života i brojnih neljubaznih aluzija na činovnički život u pričama. [1]

Zbirka i njezin naslov

Kineski je naslov Liao-Chai-Chih-I, u pinyinu Liaozhai zhiyi. [1][2] Naslov Giles doslovno razlaže kao "Liao – knjižnica – zapis – čudno"; "Liao" je, kaže, samo maštovit naziv koji je pisac dao svojoj privatnoj knjižnici, odnosno radnoj sobi. [1] Neprevedivu riječ "Liao" Giles je u engleskom naslovu zamijenio riječju "kineski". [1] Prema njemu, zbirka obuhvaća priče o taoističkim čarolijama i đavoljim djelima, čudesna izvješća o nemogućim zemljama preko mora, jednostavne prizore iz svakodnevnog kineskog života i opise neobičnih prirodnih pojava. [1]

Zapis uz zbirku nosi datum 1679. [1] Zbirka je dugo kružila samo u rukopisu: prema unuku, koji piše u kolofonu prvog izdanja, pisac je bio previše siromašan da plati rezanje drvenih ploča za tisak. [1] Prema Gilesu, unuk ju je tiskao 1740.; izdanje Yü Chija izašlo je 1766. [1] Prema Warbler Pressu, zbirka je prvi put tiskana 1766., pedesetak godina nakon piščeve smrti. [2] Tan Ming-lunovo izdanje iz 1842., u šesnaest malih svezaka [1], Giles drži najboljim; prevodio je prema njemu, uz usporedbu s izdanjem Yü Chija iz 1766. [1]

Što je Giles preveo, a što izostavio

Giles je u početku namjeravao prevesti svih šesnaest svezaka, ali je uvidio da su mnoge priče, prema njegovoj ocjeni, neprikladne za doba u kojem živi, a druge beznačajne ili tek ponavljanja. [1] Odabrao je 164 priče; od njih je osam prije objavio Allen u časopisu China Review, jednu Mayers, dvije sam Giles, a četiri Williams. [1] Preostalih 149, prema Gilesu, nije prije prevedeno na engleski. [1] Prvi svezak prijevoda izašao je u Londonu 1880.; prijevod ima dva sveska. [1]

Lisice, taoisti i ispit u zagrobnom svijetu

U Gilesovu izboru zbirka počinje pričom o ispitu u onostranom svijetu, "Ispit za mjesto zaštitnog anđela"; Giles u bilješci pojašnjava da je to zaštitno božanstvo grada. [1] Među naslovima su i "Taoistički svećenik s Lao-shana", "Udaja lisičje kćeri" te "Lisica-djevojka, gospođica Lien-hsiang". [1] Uz priču o svadbi lisica Giles u bilješci piše da Kinezi vjeruju da lisica može po volji uzeti ljudski lik i prijateljima ili neprijateljima činiti dobro ili zlo. [1]

Legenda

**Ispit za mjesto zaštitnog anđela.** Pripovjedač kaže da je djed muža njegove najstarije sestre, Sung Tao, bio prvostupnik. Dok leži bolestan, dolazi službeni glasnik s konjem i poziva ga na ispit za magisterij. Odvodi ga u grad nalik prijestolnici kneza, gdje ga u prefektovu uredu čeka desetak službenika; među njima prepoznaje boga rata. [1]

Tema ispitnog sastavka glasi: "Jedan čovjek, dva čovjeka; namjerno, nenamjerno." Sung u sastavku piše da oni koji su dobri s namjerom ne primaju nagradu, a oni koji su loši bez namjere ne primaju kaznu, i božanstva ga pohvale. Božanstva mu nude mjesto zaštitnog anđela, to jest gradskog zaštitnika, u pokrajini Honan, ali on moli odgodu jer je njegova majka u sedmom desetljeću života. Knjiga sudbine pokazuje da joj je ostalo devet godina života. Mjesto preuzima drugi kandidat, Chang, a Sungu se daje devetogodišnji dopust. [1]

Sung se probudi u lijesu, kad je već tri dana bio mrtav; saznaje da je istoga dana u Ch'ang-shanu umro prvostupnik imenom Chang. Kad mu je poslije devet godina majka umrla, Sung se očisti, ode u sobu i umre. Ženina ga obitelj vidi kako ulazi u dvoranu u pratnji mnogih kola i konja i klanja se, ali ne zna da je postao duh. [1]

**Taoistički svećenik s Lao-shana.** Gospodin Wang, sedmi sin stare obitelji, dolazi na planinu da nauči taoističko učenje. Svećenik ga prihvaća, ali on više od mjeseca samo siječe drva. Jedne večeri svećenik izreže papirnati krug, zalijepi ga na zid i krug postane sjajan mjesec; iz njega, kad jedan gost u njega baci štapić za jelo, izlazi djevojka Ch'ang-ngo, pleše, pjeva i opet postaje štapić. Svećenik i dva gosta uzmu stol i uđu u mjesec te piju u njemu; kad se mjesec zamrači, učenici nađu svećenika samog u mraku. [1]

Wang naposljetku traži barem neku sitnu vještinu pa dobije formulu za prolaženje kroz zid; kad se pred zidom ustruči, svećenik mu kaže da se zaleti i spusti glavu, i zid ga propusti. Svećenik ga još upozori da vještinu rabi oprezno. Kod kuće ženi pokaže vještinu, ali udari u zid i dobije kvrgu veličine velikog jajeta; žena se smije, a on proklinje svećenika. [1]

**Udaja lisičje kćeri.** Siromašni mladić Yin, kasnije predsjednik Odbora za građansku službu, prespava noć u napuštenoj zgradi za koju se priča da u njoj ima duhova, jer jedan od drugova u šali kaže da će svi počastiti večerom onoga tko to učini. Na terasi čuje korake; sluga s fenjerom u obliku lotosa ugleda ga i uplašen se vrati, a starac koji dolazi zaključi da je to budući predsjednik, pijan, i da ga ne treba dirati. Kad Yin kihne, starac ga zamoli da pomogne pri dočeku gostiju na svadbi njegove kćeri. [1]

Yin vidi mladoženju, nevjestu s ukrasima od vodomarova perja i gozbu s peharima od zlata i žada. Jedan pehar sakrije u rukav, a ujutro ga pokaže prijateljima. Kasnije postane upravitelj okruga Fei-ch'iu; ondje obitelj Chu priređuje gozbu u njegovu čast i nalazi samo sedam od osam pehara, iako su stari pečati na kutiji neokrnjeni. Yin vidi da su iste izrade kao njegov pa im ga pošalje i ispriča im što se dogodilo. Pripovjedač zaključuje da lisica može doći do stvari i s velike udaljenosti, ali se ne usuđuje zadržati je zauvijek. [1]

**Oslikani zid.** Gospodin Chu, magistar, s prijateljem Mengom razgleda samostan i dugo gleda oslikanu djevojku čija kosa još nije svezana u čvor udane žene. Osjeti da lebdi i prođe kroz zid u dvorane koje nisu nalik ljudskim prebivalištima. Ondje se vjenča s njom, a njezine drugarice poruče joj da kosu uredi kao udana žena. Pod krevet se skriva kad dođe crnolik ratnik u zlatnom oklopu, s lancima i bičem, i traži smrtnika. [1]

Dotle Meng pita starog svećenika gdje mu je prijatelj; svećenik kuckne po zidu, Chuov lik pojavi se na zidu, a onda Chu siđe, ukočen i prestrašen. Djevojka na zidu sada ima frizuru udane žene. Chu pita svećenika za razlog, a on odgovara da vizije izviru iz onih koji ih vide. [1]

**Kako je nastalo ime studija.** Apokrifna anegdota pripovijeda da je pisac nakon neuspjeha na višem ispitu rekao da za starost nema nikakvog "sredstva" (*liao*) i tako nazvao svoju radnu sobu, misleći da će sredstvo naći u peru. [1]

Ključne osobe i pojmovi

Pu Songling (P'u Sung-ling): Autor zbirke, učenjak iz Tzu-choua u Shan-tungu, nadimak Liu-hsien [1]; živio 1640.–1715. [2]
Herbert A. Giles: Britanski konzularni službenik, prevoditelj; izbor od 164 priče objavio u Londonu 1880. [1]
Tan Ming-lun: Izdavač izdanja iz 1842. u šesnaest svezaka, prema kojem je Giles prevodio. [1]
*Liao-Chai-Chih-I*: Kineski naslov zbirke; doslovno "Liao – knjižnica – zapis – čudno", pri čemu je "Liao" piščev maštoviti naziv za njegovu radnu sobu. [1]
Lisica (u pričama): Prema vjerovanju Kineza, kako ga navodi Gilesova bilješka, životinja koja može uzeti ljudski lik i činiti dobro ili zlo. [1]

Što znamo

Pu Songling živio je od 1640. do 1715. kao malo poznat provincijski učitelj. [2]
Zbirka ima više od četiristo priča na klasičnom kineskom. [2]
Tan Ming-lunovo izdanje iz 1842. ima šesnaest malih svezaka. [1] Zbirka u cjelini ima šesnaest svezaka. [3]
Zapis uz zbirku datiran je 1679. [1]
Do 1651. pisac nije uspio steći drugi (magistarski) stupanj. [1] Više je puta padao na državnim ispitima, a u dobi od 71 godine dobio je stupanj gongsheng za književna postignuća. [3]
U zapisu uz zbirku pisac kaže da je ljude poticao da zapišu što mu pripovijedaju, a on bi to zatim oblikovao u priču; prijatelji sa svih strana donijeli su mu s vremenom mnogo građe. [1]
Giles je od zbirke izabrao 164 priče; mnoge je izostavio kao neprikladne za svoje doba, a druge kao beznačajne ili ponavljanja. [1]

Otvorena pitanja

Je li zbirka prvi put tiskana 1740., kako navodi Giles [1], ili 1766. [2]?
Kako uskladiti podatak da je pisac 1651. već deset godina bio prvostupnik i da je stupanj stekao prije dvadesete godine [1] s godinom rođenja 1640. [2]?
Koliko priča ima zbirka? Navodi se 431 [2] i gotovo petsto [3].