Väinämöinen: pjevač-čarobnjak iz Kalevale

Tko je Väinämöinen?

U Kalevali su, kako ih predstavlja prevoditelj John Martin Crawford, tri glavna lika: Väinämöinen, "drevni pjevač", kovač Ilmarinen i Lemminkäinen, "nepromišljeni čarobnjak"; svima se pripisuje božansko podrijetlo. [1] Crawford u predgovoru prijevodu iz 1888. ističe da je moć čarolije jedno od glavnih obilježja epa: junaci gotovo sve postižu magijom, a Väinämöinenove pjesme razoružavaju protivnike, smiruju uzburkano more i daju toplinu novom Suncu i Mjesecu. [1]

Elias Lönnrot napisao je 1827. disertaciju De Väinämöine priscorum Fennorum numine (O Väinämöinenu, drevnom bogu Finaca), prije nego što je počeo sam zapisivati pjesme na terenu. [2] Već su raniji sakupljači, piše Crawford, primijetili da se pjesme koje su skupljali okupljaju oko dvojice ili trojice junaka, a ponajviše oko Väinämöinena. [1]

Dvoboj pjesmom

U trećem pjevanju mladi pjevač Joukahainen čuje da na jugu živi pjevač bolji od njega i kreće se s njim nadmetati. Kad se sretnu na putu, Joukahainen predlaže da onaj tko zna više zadrži put, a drugi se skloni. [1] Mladić nabraja ono što zna: o tuljanima, štukama i vodopadima. Väinämöinen to naziva ženskim pričama i dječjom mudrošću i traži da mu priča o stvaranju svijeta. Joukahainen odgovara novim nizom izreka, među njima da je voda najstariji lijek i da je čarolija "dijete morske pjene". [1] Kad se Joukahainen pohvali da je i sam bio prisutan pri stvaranju neba, mora i zvijezda, Väinämöinen ga naziva "knezom lažljivaca". Mladić ga tada izaziva na dvoboj mačevima i prijeti da će starca pjesmom pretvoriti u vepra. [1]

Väinämöinen se rasrdi i počne pjevati, ne dječje pjesme ni ženske dosjetke, nego ono što djeca nikad nisu čula, tako da se planine tresu, a more uzburka. [1] Pjesmom Joukahainenove saonice pretvara u granje na valovima, mač u munju na nebu, samostrel u dugu, strijele u jastrebove, psa u kamen, kapu u oblak pare, a pojas u zvijezde; samog Joukahainena utjeruje u živi pijesak. [1] Mladić tone sve dublje, do pojasa, do ramena, do brade, i redom nudi otkupninu: samostrele, čamce, konje, zlato i srebro, žito. Väinämöinen sve odbija, sve dok mu Joukahainen ne obeća svoju sestru Aino za ženu. Tada sjeda na "stijenu radosti", pjeva tri puta i tako razbija čaroliju. [1]

Pjevati podrijetlo: rana od sjekire

U osmom pjevanju Väinämöinen gradi čamac, a zli Hiisi i Lempo skrenu mu sjekiru: ona udari o stijenu, odlomci mu rasijeku koljeno, a Hiisi mu presiječe žile. [1] Väinämöinen pjeva o podrijetlu željeza ne bi li zatvorio ranu, ali krv i dalje teče, a ne pomaže ni mahovina ni trava. Ranjen se odveze do kuće na sjeveru, gdje mu starac s ognjišta kaže da su trima riječima majstora i kazivanjem uzroka bile ukroćene rijeke i mora. [1]

U devetom pjevanju starac traži da mu ispjeva podrijetlo željeza, kako je isprva stvoreno. Väinämöinen kazuje da je zrak najstarija majka, voda najstariji brat, vatra drugi, a željezo najmlađi brat, te da je Ukko prvi stvoritelj. [1] Kad čuje priču, starac proklinje željezo i obraća se samoj krvi: zapovijeda joj da stane "kao stupovi u oceanu" i vrati se u žile, prijeti joj i naposljetku zaziva vrhovnog boga Ukka da dotakne ranu. "Kad su izgovorene čarobne riječi", krv prestaje teći. [1]

Crawford u tome vidi opće načelo epa: kad junak želi svladati neprijateljsku silu, ranu, bolest, divlju zvijer ili otrovnu zmiju, on pjeva o njezinu podrijetlu, jer bi se, kako on tumači, svako zlo moglo izbjeći kad bismo znali odakle je i kako nastalo. [1]

Tri izgubljene riječi

U šesnaestom pjevanju Väinämöinen čamac gradi samo pjesmom: jednom pjesmom spaja kostur, drugom stavlja bokove, trećom ležišta za vesla. Tada mu nedostaju tri riječi moćne čarolije da dovrši krmu i pramac. [1] Traži ih u glavama labudova, u perju divljih pataka, na jeziku sobova i u ustima bijele vjeverice, pa i u Tuonijevu podzemnom kraljevstvu, ali ih ne nalazi. [1]

U sedamnaestom pjevanju pastir ga upućuje na grob mudrog Antera Vipunena, do kojega se ide po vrhovima igala, oštricama mačeva i sjekira. [1] Väinämöinen mu željeznim štapom rastvori čeljusti, a probuđeni div ga proguta. U trbuhu diva Väinämöinen od svoje opreme napravi kovačnicu i kuje tri dana, dok mu Vipunen, da ga se riješi, ne otvori svoju zalihu znanja. [1] Vipunen pjeva o podrijetlu vradžbina, o početku Zemlje, o tome kako je zrak razdijeljen i kako je voda nastala iz etera, o stvaranju Mjeseca i Sunca; pjeva danima, a Mjesec stane i sluša. Väinämöinen tako nauči izgubljene riječi i, vrativši se, čamac dovrši i porine samo čarolijom, ne taknuvši ga rukom ni nogom. [1]

Glazbalo od štuke i odlazak

U četrdesetom pjevanju junaci ulove golemu štuku. Od njezinih čeljusti Väinämöinen napravi okvir glazbala, od zuba klinove, a žice od dlake s repa Lempova pastuha. [1] U sljedećem pjevanju svira tri dana; sva bića dolaze slušati, a nema nikoga, ni muškarca ni žene, koga ne dirne do suza. I sam Väinämöinen plače, a njegove suze, koje mu patka izvadi s morskog dna, postaju biseri: "to je podrijetlo morskih bisera". [1]

U posljednjem, pedesetom pjevanju Väinämöinen osjeti da mu snaga slabi. Pjesmom napravi bakreni čamac i zaplovi na zapad, obećavši da će se vratiti kad ga Finska bude trebala. Za sobom ostavlja svoje glazbalo i svoje pjesme. [1]

Narodne pjesme i Lönnrotovo uređivanje

Kalevala nije zapis jedne narodne pjesme od početka do kraja. Elias Lönnrot (1802.-1884.) između 1828. i 1844. išao je jedanaest puta na teren i zapisao više od 3500 folklornih tekstova; najčešće je odlazio u Arhangelsku Kareliju. [2] Od pjevača se posebno ističu Juhana Kainulainen iz Kesälahtija, čija je posebnost bila zaziv, i Arhippa Perttunen iz Latvajärvija. Pjevač Vaassila Kieleväinen mu je 1833. ispjevao i objasnio redoslijed pjesama o Väinämöinenu, što je snažno utjecalo na to kako je Lönnrot složio radnju. [2]

Lönnrot je već od prvih zbirki spajao zapise na istu temu u cjelovitije pjesme, protivno savjetu svog prethodnika H. G. Porthana da se pjesme tiskaju vjerno. Htio je dosljednu radnju kronološkim redom, "kao u islandskoj Eddi", a za uzor su mu bili i Ilijada i Odiseja. [2] Prva Kalevala (1835.-1836.) imala je 32 pjevanja i 12 078 stihova; Lönnrot je predgovor potpisao 28. veljače 1835., a taj se dan u Finskoj slavi kao Dan Kalevale. Novo izdanje iz 1849. ima 50 pjevanja i 22 795 stihova. [2] U njega je Lönnrot dodao usporedne stihove, zazive i lirske pjesme, pa se stara Kalevala smatra bližom narodnoj poeziji, a nova korakom prema književnom epu. [2]

Väinö Kaukonen procjenjuje da je narodne poezije kojom se Lönnrot služio bilo oko 40 000 stihova, od čega po oko 17 500 stihova otpada na epske pjesme i na zazive. [2] Kaukonen dijeli stihove Kalevale u četiri skupine: 33 % stihova jednako je onima u narodnim pjesmama, 50 % Lönnrot je pravopisno, jezično ili metrički izmijenio, 14 % nema u narodnim pjesmama, ali su sastavljeni od njihovih izraza, a 3 % sastavio je sam Lönnrot ili nemaju uzor u narodnoj poeziji. Postoci ipak ne govore sve: Lönnrot je oblikovao građu i likove i stvorio cijeli zamišljeni svijet. [2]

Crawford je u predgovoru iz 1888. zastupao drukčiju sliku: smatrao je da Kalevala seže u davnu prošlost, da njezini zazivi potječu iz vremena kad su Finci i Mađari bili jedan narod, prije najmanje 3000 godina, te da je ep do njegova doba "nezapisan" prenošen od pjevača do pjevača. [1]

Kalevala i Tolkien

U pismu pjesniku W. H. Audenu od 7. lipnja 1955. Tolkien piše da je kao student u knjižnici Exeter Collegea pronašao finsku gramatiku i da je to bilo kao otkriti cijeli vinski podrum pun dotad nekušanog vina. Njegovi izmišljeni jezici nakon toga su, kaže, postali snažno prožeti finskim glasovima i građom. [3] Finski je, nastavlja, "pokrenuo raketu" priče: privuklo ga je nešto u ozračju Kalevale, čak i u Kirbyjevu slabom prijevodu. Početak njegova legendarija, kojemu je trilogija završetak, bio je pokušaj da dio Kalevale, osobito priču o nesretnom Kullervu, preoblikuje na svoj način; to je smjestio u razdoblje od otprilike 1912. do 1913. [3] Tolkien pritom ne spominje Väinämöinena, nego Kullerva. [3]