Calmet: rasprava o duhovima i vampirima

Opat koji je pisao o Bibliji i o mrtvacima

Calmet je bio francuski benediktinac, opat opatije Senones u Lorreni (Vogezi). Voltaire ga naziva svećenikom kongregacije Saint-Vannes i Saint-Hidulphe, a opatiju bogatom. [2] Suvremeni istraživač opisuje ga kao redovnika, starinoslovca i branitelja katoličke obnove koji je mnogo pisao o "tajnama" i neobjašnjivim pojavama u Bibliji; smatrao je da tko prihvaća jedno čudo, ne može olako odbaciti nijedno drugo. [3] Takvu ga je naobrazba stavila izvan glavne struje prosvjetiteljstva, koja je tražila da se sve što odstupa od zakona prirode odbaci. [3]

Rasprava o duhovima i priviđenjima izašla je u Parizu 1746., s odobrenjem Sorbonne od 16. prosinca 1745.; Tekst tog odobrenja donosi bilješka uz Voltaireov članak u Garnierovu izdanju; u njemu se obećava da će autorova kritika čitatelja zaštititi i od "uzaludne lakovjernosti" i od "opasnog pironizma". [2] Prošireno izdanje, prema Craigu tri godine poslije, uključivalo je mnoštvo pisama i izvješća koja su mu pristizala nakon prvog izdanja. [3]

Što ga je zbunilo

U predgovoru drugog sveska Calmet piše da se već šezdesetak godina u Ugarskoj, Moravskoj, Šleskoj i Poljskoj pripovijeda o ljudima koji su mjesecima mrtvi, a vraćaju se, sišu krv rodbini, uništavaju im zdravlje i naposljetku ih ubijaju; spasiti se može samo iskapanjem, probadanjem kolcem, odrubljivanjem glave, vađenjem srca ili spaljivanjem. Pripovijesti su, kaže, tako pojedinačne, tako potanke i uz njih ide toliko sudskih podataka da se "jedva može odbiti vjera" onomu što se tamo vjeruje. [1] Antika, dodaje, ništa slično nije znala: ni u povijesti Hebreja, Egipćana, Grka i Rimljana nema ničega što bi tomu bilo blizu. [1]

Zato je izričito rekao što mu je cilj: ako je povratak vampira stvaran, valja ga braniti i dokazati; ako je privid, valja otrijezniti one koji u nj vjeruju i uništiti zabludu koja može imati opasne posljedice. Očekivao je prigovore s obje strane: vjernici će ga optužiti za drskost što je posumnjao, a mnogi razumni ljudi reći da je gubio vrijeme na besmislicu. [1] Prema Craigu, nepouzdanost i proturječnost građe zamalo su ga navele da posao napusti, no ustrajao je jer, držao je, i praznovjerja mogu sadržavati i istinu i laž. [3]

Što je skupio: Srbija i Moravska

Izvješća su mu stigla iz više izvora. Za Moravsku prenosi pripovijest pokojnog gospodina de Vassimonta, savjetnika Komore grofova od Bara, koji je u Moravskoj čuo da pokojnici sjedaju za stol s poznanicima i klimnu jednomu od njih, a taj uskoro umre; biskupi i svećenici pitali su Rim za savjet, ali odgovora nije bilo pa su tijela iskopavali i spaljivali. [1] Navodi i knjižicu Magia posthuma (Olomouc, 1706.) Karla Ferdinanda de Schertza. [1]

Za Srbiju donosi pismo 137 iz Lettres juives (izdanje 1738.) o selu Kisilovi kraj Gradiške: starac od 62 godine umro je početkom rujna, trećeg dana poslije pokopa javio se sinu i tražio hranu, a kad se dvije noći poslije ponovno javio, sin je sljedećeg dana nađen mrtav u krevetu; istoga je dana pet-šest ljudi iznenada oboljelo i u nekoliko dana pomrlo. Dva činovnika beogradskog suda i krvnik otvorili su grobove; starca su, kako piše, našli otvorenih očiju, lijepe boje i prirodnog disanja, ali nepomična, pa su mu zabili kolac u srce i tijelo spalili. Calmet odmah dodaje: nismo "nimalo lakovjerni" i sva svjetlost koju znanost može baciti na taj slučaj ne otkriva mu uzroke, no ne možemo odbiti vjerovati onomu što je sudski posvjedočeno i potvrđeno od poštenih osoba. [1] Slučaj Arnalda Paula iz Madreige i vojno povjerenstvo iz 1732. Calmet prenosi u idućem poglavlju; pobliže su prikazani u članku o vampirskim epidemijama u 18. stoljeću. [1]

Što je zaključio

Ne prihvaća da je sve mašta. U poglavlju o tome jesu li vampiri doista mrtvi, Calmet odbija da se sve objasni maštom ili "fascinacijom": nemoguće je, piše, da nekoliko ljudi odjednom povjeruje da vidi što nije tu i da u kratko vrijeme umre od posve izmišljene bolesti. [1] Pita i zašto bi mrtvac ako je doista oživio napadao baš vlastitu rodbinu, kako to da su tijela nađena neraspadnuta, puna krvi i savitljiva i zašto se pojave više ne vraćaju kad se tijelo spali ili probode. [1]

Prirodne pojave ga ne smetaju. Ono što se u grobovima nalazi ne čudi ga: rast kose i noktiju, tekuća krv, ružičasta boja i savitljivi udovi mogu se, tvrdi, objasniti prirodnim uzrocima; kosa i nokti rastu zbog spore, neprimjetne cirkulacije tvari u tijelu, kao što izdanci rastu iz lukovice bez hrane iz zemlje. [1]

Nepremostiv problem je izlazak iz groba. Kako tijelo pokriveno četirima-petima stopa zemlje, umotano u platno, može iskopati put van i vratiti se, a zemlja ne pokaže da je dirana? To je, piše, pitanje na koje nitko nikad nije odgovorio i nikad neće; tvrdnja da demon tijela čini tankima i duhovnima izrečena je bez dokaza i vjerojatnosti. [1] Ako pak izlazi samo fantom, pita što ga pokreće i kako može sisati krv. [1]

Svjedoka nema. U zaključku Calmet kaže da je sve što se pripovijeda o povratku vampira, njihovim pojavljivanjima i ubijanju sisanjem krvi "samo iluzije i posljedica zagrijane i predrasudama zahvaćene mašte". Ne poriče da su neki ljudi mogli umrijeti od straha, ali traži svjedoka razumnog, ozbiljnog i bez predrasuda koji može potvrditi da je vampira vidio, dotaknuo i ispitao: uvjeren je da takvoga nema. [1] Navodi pismo gospodina Slivisk, vizitatora poljske provincije Misijskih svećenika, iz Varšave (3. veljače 1745.): ispitao je navodne očevice i nitko nije usudio tvrditi da je doista vidio, sve su bile sanjarije nastale iz straha. Navodi i pismo lorenskog baruna iz Beča (3. kolovoza 1746.) o zapisnicima koji su 1742. sastavljeni o moravskim slučajevima; Calmet kaže da ih ima kod sebe, da ih je više puta pročitao i da u njima nije našao "ni sjenu istine, pa ni vjerojatnosti", iako ih se u toj zemlji drži istinitima kao Evanđelje. [1]

Pa ipak. U poglavlju o primjeni primjera na vampire pripovijeda kako je jedan svećenik putovao Moravskom i s kanonikom iz Olomouca otišao u mjesto Liebavu istražiti slavnog vampira. Svjedoci su kazali da je ugledan stanovnik izlazio iz groblja i uznemiravao ljude, dok se jedan Mađar nije popeo na zvonik, odnio platno koje je pokojnik ostavio kraj groba, pa ga, kad se vampir počeo penjati, bacio s ljestava i odrubio mu glavu lopatom. Calmet odmah napominje da to nitko od njih nije vidio nego su samo čuli seljake, "krajnje neuke, praznovjerne i lakovjerne". [1] Poglavlje završava ovako: o tome valja šutjeti jer Bog nije htio otkriti ni opseg demonove moći ni način na koji se takve stvari zbivaju; "ima vrlo mnogo privida", a i ako je nešto stvarno primiješano, možemo se utješiti neznanjem, jer postoji mnogo prirodnih stvari kojima ne znamo uzrok. [1]

Dakle: kao presudu o tome postoje li vampiri, Calmet nudi iluziju; kao znanje o tome kako bi, ako ipak postoje, izlazili iz grobova, priznaje neznanje. Ta dvostrukost, a ne jasna tvrdnja, odlikuje tekst. [1]

Voltaire i njegov Calmet

Voltaire je Calmetu posvetio članak "Vampires" (prvi put u Questions sur l'Encyclopédie, 1772.; navodimo ga prema Garnierovu izdanju Dictionnaire philosophique). Otvara ga uzvikom da su se vampiri pojavili "u našem 18. stoljeću", nakon Lockea i Shaftesburyja i za vladavine d'Alemberta i Diderota, i da je dom Augustin Calmet, opat opatije od "sto tisuća livara prihoda", vampirsku povijest tiskao i ponovno tiskao uz odobrenje Sorbonne. [2] Calmeta prikazuje kao kroničara koji sve vjerno prenosi: vampire je obradio onako kako je obradio Stari i Novi zavjet, vjerno prenoseći sve što je prije njega rečeno. [2] O slučaju Kisilove piše da su dva časnika, koje je poslao car Karlo VI., zajedno s upraviteljem mjesta i krvnikom našla starca "svježeg, krepka, otvorenih očiju, koji traži hranu"; krvnik mu je istrgao srce i spalio ga, "poslije čega vampir više nije jeo". [2]

Dvije se stvari u Voltaireovu prikazu razlikuju od Calmetova teksta. Prvo, Voltaireov iskopani starac je "krepak" i "traži da jede", a krvnik mu istrgne srce; u pismu koje prenosi Calmet starac je nepomičan, hranu je tražio noću od sina, a kolac mu se zabija u srce. [1][2] Drugo, Voltaire ne spominje Calmetove zaključke: ni ocjenu da je sve iluzija, ni zahtjev za svjedokom, ni priznanje neznanja o izlasku iz groba. [1][2] Čitatelj njegova članka dobiva pisca koji sve prenosi bez kritike; Calmetov tekst pokazuje pisca koji je sumnjao, ali nije mogao zatvoriti pitanje.

Voltaire pak ne ostaje na ruganju. Poantira da su pravi "sisači" špekulanti, zakupnici poreza i poslovni ljudi u Londonu i Parizu koji su "usred bijela dana" sisali krv narodu, te redovnici koji jedu na račun kraljeva i naroda. Zaključak mu je da je velik dio Europe nekoliko godina bio "zaražen" vampirima, a sada ih više nema, kao što više nema ni konvulzionara, opsjednutih ni uskrsnuća. [2]

Craig suprotstavlja dva stajališta: Calmet je držao da praznovjerje treba razumjeti i ispitati, Voltaire da ga znanost treba odbaciti bez razmatranja; Rousseau je, kaže, stao uz Calmetov zaključak o napetosti između nevjerojatnosti i pouzdanih svjedočanstava. Calmetovo je djelo ipak postalo golem uspjeh i brzo je rasprodano, a pristigla pisma i izvješća, protivno njegovoj nakani, često su govorila u prilog vampirima. Craig zaključuje da je Calmet pridonio stvaranju "arhetipskog vampira" i osobito povezivanju vampira s područjem današnje istočne Europe; po njegovoj prosudbi Voltaire je možda bio u pravu kad je zamjerio da bolest širi, a lijek ne nudi. [3]