Bamberg: suđenja vješticama u knezbiskupiji

Što je bila knezbiskupija Bamberg i tko je njome vladao?

Knezbiskupija (njemački Hochstift) Bamberg bila je područje kojim je knezbiskup preko svoje uprave vladao i svjetovnom i duhovnom vlašću. [2] Johann Georg II. Fuchs von Dornheim rodio se 1586. u Wiesentheidu u Donjoj Franačkoj, a 13. veljače 1623. izabran je za biskupa; od 1619. bio je dekan bamberškog kaptola. [3] Njegova je vladavina prošla u znaku Tridesetogodišnjeg rata. Kad su Šveđani 11. veljače 1632. zauzeli Bamberg, pobjegao je u Korušku, a umro je 19. ožujka 1633. u Spitalu am Pyhrn u Gornjoj Austriji. [3] Povjesničar Alfred Wendehorst u biografiji bilježi da su u knezbiskupiji Bamberg, kao i drugdje u Franačkoj, spaljivanja zbog vještičarenja dosegla vrhunac krajem 1620-ih. [3]

Tko je pokretao i vodio postupke?

Gradski arhiv Bamberga pokretačkom snagom smatra vlastitog pomoćnog biskupa Friedricha Förnera (1570. – 1630.), koji je tu službu obnašao od 1612. Zalagao se za provedbu zaključaka Tridentskog sabora i s time povezano ponovno pokatoličenje biskupije, a prema arhivu je i fanatično tražio istrebljenje navodne vještičje sekte. Svoje propovijedi o vješticama najprije je držao na njemačkom u crkvama, a 1626. objavio ih je na latinskome. [2] Povijesni leksikon Bavarske bilježi da je Förner objavio 35 takvih propovijedi. [1]

Postupke su vodili malobrojni "komesari za vještice", članovi svjetovne vlade, pravnici kojima su pomagali pisari i krvnik. Gradski arhiv piše da su neki od tih vijećnika postupke koristili za vlastitu karijeru i osobno bogaćenje. [2] Povijesni leksikon općenito napominje da su knezbiskupi, koje popularna literatura naziva "vještičjim biskupima", djelovali okruženi duhovnim i svjetovnim službenicima, savjetnicima i stručnjacima u čiju je nadležnost spadalo vođenje takvih kaznenih predmeta, među ostalim u Bambergu. [1]

Kako je tekao postupak?

U knezbiskupiji je važila prerađena Bambergova kaznena sudska uredba (Bambergische Halsgerichtsordnung) iz 1580. Za vještičarenje je bio mjerodavan njezin članak 109., koji propisuje: tko ljudima čarolijom nanese štetu ili nepogodu, treba biti kažnjen smrću, i to vatrom. Uredba je uređivala i uporabu mučenja kojim se tražilo priznanje, "kruna dokaza". [2]

Vještičarenje se tretiralo kao iznimni zločin (crimen exceptum), pa je za uhićenje bilo dovoljno više "optužbi" (Besagungen), to jest imena koja su navodile druge osobe. Da bi se od uhićenih izvuklo priznanje ili imena navodnih supočinitelja, primjenjivali su se različiti stupnjevi mučenja, koji su nerijetko dovodili do teških ozljeda ili smrti. Tek je malo žrtava mučenje izdržalo bez priznanja, a rijetko je tko iz Malefizhausa pušten. [2] Povijesni leksikon tumači da se mučenje tada nije smatralo kaznom, nego dopuštenim sredstvom otkrivanja istine, te da je za pokretanje postupka bio potreban određen broj takvih optužbi. [1]

Što je bio Malefizhaus?

Bakrorez iz 1627. nosi naslov koji se može prevesti kao "Istinski i vjerni prikaz novosagrađene Malefizne kuće u Bambergu". Prema natpisu, kuća je sagrađena u toj godini: radovi su počeli u lipnju, a završeni su sljedećeg kolovoza, a svrha joj je kažnjavanje i "obraćenje" ljudi koji su, prema tekstu, otpali od Boga. [4] Ispod crteža nalaze se tlocrti prizemlja i gornjeg kata, a legenda uz sliku označava kapelu i prostor za ispitivanje mučenjem ("die peinliche Frag"). [4]

Gradski arhiv Bamberga navodi da je zgrada, "Hexenhaus" ili "Malefizhaus", podignuta 1628. u renesansnom stilu u blizini današnjeg središnjeg autobusnog kolodvora, da je služila kao zatvor i mučilište i da je srušena ubrzo nakon kraja progona. Njezin točan izgled sačuvao je bakrorez. Arhiv drži vjerojatnim da je gradnja išla na Förnerov poticaj. [2] Godina gradnje u ta dva izvora razlikuje se (1627. odnosno 1628.), pa se ovdje navode oba.

Koliko je žrtava i što ta brojka znači?

Gradski arhiv bilježi tri vala progona od 1595. do 1631., u kojima je više od 880 osoba, osumnjičenih za vještičarenje ili čaranje, izgubilo život; vjerojatno je pogubljeno još više ljudi, ali njihovi spisi nisu sačuvani. Samo od 1626. do 1630. život je izgubilo najmanje 630 ljudi. Arhiv taj broj smatra neuobičajeno visokim u usporedbi s drugim njemačkim i europskim područjima. [2]

Prvi poznati postupak u knezbiskupiji bio je 1595. protiv jedne stare žene, koja je pogubljena. U utvrdi Kronach 1612. i 1613. za vještičarenje je osumnjičeno i optuženo 15 osoba. Od 1616. do 1622. zbog višegodišnjih neurođica uzrokovanih sušom i poskupljenja bilo je optuženo 159 muškaraca i žena. [2]

Povijesni leksikon Bavarske daje drugačiji okvir: za Bamberg i Würzburg za posljednju fazu, od 1626. do 1630., navodi po 900 do 1200 žrtava na cijelom području svake od dviju knezbiskupija. U tablici po mjestima za Bamberg bilježi najmanje 203 pogubljenja (1595., 1616.-1617. i 1626.-1630.), uz napomenu da je to samo najmanji dokaziv broj, koji zbog stanja izvora može jako odstupati. Leksikon upozorava i da se pogubljenja nisu uvijek obavljala u zavičaju osuđenih: mnogi su žrtve iz Bamberga spaljeni u Zeilu am Main, za koji tablica bilježi najmanje 445 pogubljenja (1616.-1620. i 1625.-1631.). [1]

Te se brojke ne mogu jednostavno zbrajati ni uspoređivati, jer se odnose na različita područja, razdoblja i načine brojenja. Zato se ovdje navode zajedno s izvorima, a ne kao jedan zbroj. [1][2]

Tko je stradao?

Povijesni leksikon Bavarske piše da su žrtve dolazile iz svih zanimanja, staleža i dobnih skupina te da su među njima bile ne samo žene nego i djeca i muškarci. [1] U Bambergu su pogubljeni i brojni muškarci, optuženi kao "trudneri" (u izvorima i "drudneri"), što je naziv za članove navodne vještičje sekte, većinom pripadnici gradske gornje klase. Među njima su kancelar knezbiskupije dr. Haan, njegova obitelj, osam gradonačelnika i brojni vijećnici. [2]

Gradski arhiv o Haanu piše da je kao kancelar htio zaustaviti progone dok je trajao val od 1616. do 1622. te da su se on i njegova obitelj zbog toga našli na meti komesara, koji su u tome vidjeli prijetnju izvoru prihoda; Haan i neki članovi njegove obitelji kasnije su optuženi i pogubljeni. [2] Johannes Junius, bamberški gradonačelnik osuđen na smrt kao "trudner", 1628. je iz zatvora kćeri napisao pismo. Arhiv navodi odlomak: "Nevin sam došao u zatvor, nevin sam mučen, nevin moram umrijeti. Jer tko uđe u kuću, mora postati drutner ili ga muče tako dugo dok iz svoje glave ne mora izmisliti nešto i tek se onda, Bog se smilovao, ne sjeti nečega." [2]

Zašto su progoni 1626. ponovno planuli?

Gradski arhiv drži vjerojatnim da su povod bile nove neurođice, takozvani Mali ledeni period. U zapisnicima ispitivanja stalno se spominje pogubni mraz iz svibnja 1626.; budući da su vinova loza i žito izmrzli, a žetva bila uništena, stanovništvu se kao objašnjenje nametnulo štetno čaranje. Tada je ponovno imenovano povjerenstvo za vještice sastavljeno od članova vlade. [2]

Zbog straha od pobune građana u rezidencijalnom gradu lomače su podignute u Zeilu, enklavi knezbiskupije Bamberg oko 30 km nizvodno na Majni, na području Würzburga. [2] Povijesni leksikon dodaje da su društvene i gospodarske napetosti oko 1600. i novčani interesi progonitelja bili znatan dio optužbi. [1]

Kako su suđenja prestala?

Pokušaj Carskog komorskog suda (Reichskammergericht) da zaustavi progone nije uspio, a uspješnijim se pokazao samouvjereni nastup Carskog dvorskog savjeta (Reichshofrat), koji je bio čvršće vezan uz osobu cara. Carski mandat od 12. lipnja 1631. naložio je upravi knezbiskupije da zatvorenike pusti iz zatvora i okonča postupke. [2] Povijesni leksikon objašnjava da su carski sudovi inzistirali na redovitom pravnom putu prema važećem carskom pravu i zabranili dalje postupanje u slučajevima vještičarenja kao s iznimnim zločinom. [1]

U veljači 1632. Bamberg su zauzele švedske postrojbe, a Fuchs von Dornheim već je pobjegao. Pomoćni biskup Förner umro je 1630., a komesari su pobjegli. Zadnji postupak vođen je 1674. protiv stare žene iz Weismaina. U gradu nije ostalo vidljivih tragova progona; jedini sačuvani dokazi su slikovni i, ponajprije, pisani izvori, poput zapisnika ispitivanja u bamberškim arhivima i knjižnicama. [2]