"Danteov Pakao, 20. pjevanje: proricatelji koji hodaju unatrag"

Što se vidi u četvrtom jarku

Dante je u 20. pjevanju stigao do četvrtog jarka osmog kruga. Vidi ljude koji dolaze kroz okruglu dolinu, tihe i uplakane, korakom kojim se na zemlji hoda u litanijama (stihovi 7-9). Kad im spusti pogled niže, vidi da je svakome tijelo čudesno izvrnuto između brade i početka prsiju: lice mu je okrenuto prema leđima pa mora ići natraške, jer mu je pogled naprijed oduzet (stihovi 10-15). [1][2]

Dante priznaje da bi nekoga mogla ovako izvrnuti bolest, "sila uzetosti", ali kaže da to nikad nije vidio niti vjeruje da je moguće (stihovi 16-18). Zatim se obraća čitatelju: neka sam pomisli kako je mogao ostati suhih očiju kad je vidio da je ljudski lik tako iskrivljen da mu suze iz očiju teku niz stražnjicu (stihovi 19-24). [1][2]

Dante zaplače, naslonjen na stijenu, a Vergilije ga grubo ukori: Qui vive la pietà quand'è ben morta ("ovdje sućut živi kad je posve mrtva", stih 28). Potom pita tko je opakiji od onoga koji osjeća sućut pred božanskom presudom (stihovi 29-30). [1][2]

Kazna prema mjeri grijeha

Vergilije odmah pokazuje prvu dušu: Amfijaraja, kojemu se pred očima Tebanaca otvorila zemlja dok su vikali "kamo srljaš, zašto napuštaš rat?". Padao je sve do Minosa, koji svakoga hvata (stihovi 31-36). [1][2] Barolini, autorica komentara u izdanju Digital Dante, bilježi da je Amfijaraj preuzet iz Stacijeve Tebaide, Tiresija iz Ovidijevih Metamorfoza, Arunt iz Lukanove Farsalije, a Manto iz Vergilijeve Eneide. [3]

Zatim slijedi stih u kojem je kazna objašnjena: perché volle veder troppo davante, / di retro guarda e fa retroso calle, to jest "jer je htio gledati previše naprijed, gleda unatrag i hoda unatrag" (stihovi 38-39). [1][2] Riječ contrapasso tu se ne pojavljuje: u cijelom tekstu Komedije nalazi se samo jednom, u 28. pjevanju (stih 142), gdje je izgovara Bertran de Born o vlastitoj kazni. [1] Načelo je ipak isto, a ovdje je izrečeno izravno: proricanje je želja da se vidi ono što je smrtnicima skriveno, pa je kazna taj pogled okrenuti na suprotnu stranu.

Tiresiju Dante opisuje preko Ovidijeve priče: "promijenio je obličje kad je od muškarca postao žena", a zatim je morao ponovno udariti štapom dvije prepletene zmije da bi opet dobio "muška pera" (stihovi 40-45). [1][2] Prema sažetku koji donosi Barolini, Ovid priča da je Tiresija vidio kako se pare dvije zmije i udario ih, pa je sedam godina živio kao žena, a osme je ponovno udario iste zmije i vratio se u prijašnji oblik (Metamorfoze 3.331). [3] Arunt je leđima uz Tiresijin trbuh; nastanjivao je spilju među bijelim mramorima u brdima kraj Lunija, odakle mu pogled na zvijezde i more nije bio zaklonjen (stihovi 46-51). [1][2]

Koga Dante imenuje i zašto

Prema Barolini, četvorica proricatelja iz antike povezana su s jednim velikim klasičnim tekstom, a to je Danteov odabir: kad je trebalo prikazati grijeh proricanja, poseže za likovima iz knjiga, a ne za suvremenim astrolozima, iako je astrologija u njegovo doba bila najvažniji oblik proricanja. [3] Dante je za astrologiju ipak znao: komentator iz 14. stoljeća Benvenuto da Imola uz stihove 19-24 piše da se ta tvar tiče samog pjesnika, koji je "malo uživao u astrologiji", i da zato pjesnik prikazuje sebe kako plače, suosjećajući s drugima i sa svojom pogreškom. Barolini to čita kao pronicavu primjedbu, ali ostaje tumačenje komentatora, a ne tvrdnja teksta. [3]

Pred kraj pjevanja Dante pita Vergilija za još poznatih imena. Vergilije navodi Euripila, koji je s Kalhantom u Aulidi "dao trenutak" da se prereže prvi konop (stihovi 106-111). [1][2] U Eneidi, prema Barolini, Euripil je vojnik kojega Sinon u svojoj lažnoj priči spominje kao poslanika k Apolonovu proročištu; Dante ga pretvara u augura, a Vergilija natjera da to potvrdi pozivanjem na vlastiti ep (stihovi 112-114). [1][3]

Slijede trojica iz Danteova vremena. Michele Scotto fu, che veramente / de le magiche frode seppe 'l gioco: Michael Scot "doista je znao igru magijskih prijevara" (stihovi 116-117). Prema Barolini, pridjev magiche jedini je oblik riječi "magija" u cijeloj Komediji. [1][3] Barolini prenosi biografski sažetak iz Britannice: Scot je rođen oko 1175., a umro oko 1235.; prvi put je zabilježen u Toledu 1217., gdje je dovršio prijevod al-Bitrudžijeva traktata o sferi; prevodio je Aristotela s arapskoga ili hebrejskoga, napisao je tri rasprave o astrologiji i boravio na dvoru cara Fridrika II., a stekao je glas čarobnjaka. [3]

Vedi Guido Bonatti (stih 118): prema ocjeni koju Barolini preuzima od Cesarea Vasolija, Bonatti je bio najugledniji pisac astroloških rasprava u srednjovjekovnoj Italiji, a 1260. sam se naziva astrologom firentinske općine iz Forlìja. Barolini navodi da je služio kao astrolog gospodarima čijom se karijerom Dante bavio: Ezzelinu da Romanu, Guidu Novellu da Polenti i Guidu da Montefeltru. [3]

Treći je Asdente, nadimak parmskoga postolara: Vergilije kaže da bi sada želio da se bavio kožom i koncem, ali se kaje prekasno (stihovi 118-120). [1][3] Zatim dolaze bezimene "jadnice" koje su ostavile iglu, čunak i vreteno pa postale vračare: "činile su čarolije travama i likovima" (stihovi 121-123). [1][2] Barolini taj dio čita kao rodnu razliku u postupanju: muškarci imaju imena, ugled i zanat, a žene su svedene na predmete kućnoga rada, pa u njima vidi preteče žena koje će stoljećima poslije osuđivati kao vještice. To je njezino tumačenje, a ne podatak o tekstu. [3]

Vergilijeva priča o osnutku Mantove

U središtu pjevanja, od stiha 52 do 99, Vergilije priča o Manto. Najprije je pokazuje bez imena: žena koja razvezanim pletenicama pokriva prsa, koja Dante ne vidi, a s one strane ima dlakavu kožu (stihovi 52-54). Tek potom je imenuje (stih 55). [1][2] Poslije očeve smrti, kad je Bakhov grad (Teba) pao u ropstvo, dugo je lutala svijetom (stihovi 58-60). [1][2]

Slijedi zemljopisni opis: gore u Italiji, podno Alpa iznad Tirola, leži jezero Benaco (Garda); iz njega izlazi rijeka koja se zove Mincio i pada u Po kraj Governola (stihovi 61-78). Nedaleko od izvora rijeka nađe nizinu, razlije se po njoj i napravi močvaru, koja ljeti zna biti nezdrava (stihovi 79-81). [1][2] Ondje je "okrutna djevica" (la vergine cruda, stih 82) ugledala zemlju usred močvare, neobrađenu i bez stanovnika. Da bi umaknula svakom ljudskom društvu, ostala je ondje sa slugama "da obavlja svoje vještine" (a far sue arti), ondje je živjela i ostavila svoje prazno tijelo (stihovi 82-87). [1][2]

Ljudi razasuti oko močvare skupili su se na tom mjestu jer ga je močvara štitila sa svih strana. Sagradili su grad nad njezinim mrtvim kostima i nazvali ga Mantova po njoj, koja je mjesto prva izabrala, bez ikakva drugog ždrijeba (stihovi 88-93). Nekoć je grad bio napučeniji, prije nego što je ludost Casalodija nasjela na Pinamontovu prijevaru (stihovi 94-96). [1][2]

Potom slijedi upozorenje: ako ikad čuje da netko podrijetlo Vergilijeva grada tumači drukčije, neka ne dopusti da laž prevari istinu (stihovi 97-99). [1][2] U Eneidi (10. knjiga, stih 200) Manto rađa Okna, koji gradu daje zidine i majčino ime; u Danteovoj verziji Manto je djevica bez djeteta, a grad nastaje oko njezinih kostiju. Barolini u tome vidi autorski ispravak Eneide i povezuje ga s time što Vergilije u istom pjevanju svoj spjev naziva l'alta mia tragedìa (stih 113), dok Dante svoje djelo na početku 21. pjevanja zove comedìa. To je njezino tumačenje. [3]

Dante Vergilija i ranije dovodi u neugodan položaj pred čarobnicama. Barolini podsjeća da u 9. pjevanju Vergilije kaže kako ga je Erihto, "ona okrutna", zaklinjanjem prisilila da uđe unutar zida grada Dita (stihovi 23-24 i 26). [3] O Lukanovoj Erihto vidi poseban članak. U srednjovjekovnoj legendi Vergilije je čarobnjak, a u ovom pjevanju on čarobnice i proricatelje osuđuje.

Pjevanje završava naglo: Vergilije kaže da je vrijeme za polazak, jer je sinoć bio pun Mjesec, i nastavljaju put (stihovi 124-130). [1][2]