Erihto: tesalijska nekromantkinja u Lukanovoj Farsaliji

Tko je Erihto i što Lukan piše

Lukan u šestoj knjizi svog epa opisuje noć uoči bitke kod Farsala, u Tesaliji, koja se prema tumačima vodila 9. kolovoza 48. pr. Kr. [2] Pjesnik prvo prikazuje samu Tesaliju kao zemlju otrovnog bilja, čarolija koje pomračuju mjesec i čarobnica koje prisiljavaju bogove da ih slušaju (6,434-506). [1]

Zatim uvodi Erihto, koju prikazuje kao tamniju i od tih tesalijskih vještica. Ona odbacuje njihove obrede kao previše pobožne i stvara "nove". Ne stanuje pod krovom jer bi to bio grijeh: njezin je dom napuštena grobnica, odakle istjeruje sjene. Lice joj je izgladnjelo i bljedoliko, kosa neočešljana, a pod olujom izlazi iz grobova hvatati munje. Gazi usjeve i pali ih, a dah joj kvari zrak. Ne moli se bogovima, jer joj bogovi ispune svaku želju čim prvi put progovori, bojeći se da će čuti njezin drugi napjev. Ruši pogrebne običaje: iz lomača grabi dimeće kosti, ne boji se ubojstva ako joj za obred treba svježe krvi, a s obješenika grize omču i trga udove. (6,507-569) [1]

Tu je ženu u 18. stoljeću naslikao John Hamilton Mortimer sa zmijama u kosi i omčom u ruci; slika uz članak njezin je detalj. [5]

Sekst Pompej, sin Pompeja Velikog, čuvši za nju noću luta napuštenim poljima i nalazi je kako sjedi na hridi gdje Hem pruža farsalske grebene. Ona se, prema Lukanu, boji da rat ne ode drugamo, pa pjevom nastoji zadržati bitku u Tesaliji, jer se nada leševima kraljeva i vojskovođa. (6,570-587) [1]

Sekst je moli da mu otkrije budućnost ili je izravno iz podzemlja izvuče. Ona odgovara da bi njezina umijeća mogla odgoditi ili skratiti čiju smrt, ali ne može poništiti ono što je od početka svijeta određeno; zato predlaže najlakši put: oživjeti jedan svježi leš, jer mrtvac čija su pluća još čvrsta govori jasnije od mumije. (6,588-623) [1]

Zatim među mrtvima bira mrtvaca s probodenim grlom, kuka ga i vuče u spilju kraj ulaza u podzemlje. Preko ozlijeđenih prsa lijeva mu vruću krv i mješavinu otrova: pjenu bijesnih pasa, iznutrice risa, meso jelena hranjenih zmijama, ribu prilijepljenicu i ostalo. Zazivajući Furije, Hekatu i Perzefonu, glasom što miješa urlike vukova, sovin krik i šištanje zmija, prijeti božanstvima podzemlja da će ih sama izvući na dan ako je ne poslušaju. (6,624-749) [1]

Mrtvac se uspravi "jednim skokom", ali ne može govoriti dok ga ona ne pita. Obećava mu da će nakon odgovora dobiti takav ukop da njegovu sjenu nikakva čarolija više neće moći prizvati. On prenosi da je među Rimljanima u podzemlju razdor: Deciji, Kamilo, Skipion i Katon žale, a Katilina i drugi zločinci likuju; budućnost samog Seksta, kaže, otkrit će mu otac na Siciliji. (6,750-820) [1]

Na kraju Erihto sagradi lomaču, mrtvac na njoj izgara, a ona sa Sekstom odlazi prema taboru i svojom zapovijedi zadrži dan dok on ne uđe u šator. (6,820-830) [1]

Što je pjesnik izmislio ili pojačao

Sam prizor. Prema autorima članka u časopisu Helmantica, cijela pripovijest o Sekstu i Erihto Lukanov je izum: stvarni se Sekst u to vrijeme nalazio na Lezbu, uz Korneliju, ženu svoga oca. Lukan je povijesnu istinu zanemario da bi u ep umetnuo nekromantsku scenu. Autori je ujedno nazivaju najpotpunijim sačuvanim opisom nekromantskog obreda. [2]

Samu vješticu. Autori smatraju najvjerojatnijim da se u Erihto stapaju predaje o tesalijskim vješticama i pretjerani književni portret čarobnice; njezini izgled, običaji i moći "nadilaze ljudsko". Ime se u starijoj raspravi pokušavalo povezati s Ovidijevim Heroidama (15,139), ali moderna kritika ondje čita Enyo, bez Erihto. [2] Autori ne isključuju da je lik postojao prije Lukana, ali ni to nije dokazano.

Sekstovu ulogu. Sekst je u epu pretvoren u antijunaka: umjesto da pitanje o budućnosti postavi bogovima, obraća se vještici. Prema tumačima, Lukan time mijenja uzor Vergilijeva Eneje, koji u podzemlje silazi obredno i pobožno, a Seksta prikazuje kao suprotnost i Eneji i vlastitu ocu. [2]

Što su Rimljani vjerovali

Tesalke kao čarobnice. Plinije Stariji piše da je ime tesalijskih žena "kod nas" odavno postalo oznaka za one koji se bave čarolijama, i spominje Menandrovu komediju Tesalijka (u prijevodu: "Tesalska matrona") u kojoj su opisani njihovi pokušaji da spuste mjesec s neba. [4] To se dobro slaže s Lukanovim prikazom Tesalije kao zemlje čarolija nad mjesecom, pa je Tesalija bila gotov, publici poznat okvir.

Oživljeni mrtvac Sekstu Pompeju. Plinije u 7. knjizi Prirodoslovlja (7,178-179) pripovijeda o ratu na Siciliji: Gabijen, jedan od Cezarovih zapovjednika, zarobljen je i po Sekstovu nalogu zaklan tako da mu je glava jedva visjela. Cijeli je dan ležao na obali, a naveče je molio okupljeni narod da dođe Sekst ili netko od njegovih prisnika jer se, kaže, vratio iz podzemlja s porukom: podzemni bogovi odobravaju Pompejevu stvar. Čim izreče poruku, umrijet će, što se i dogodilo. Plinije priču navodi kao primjer proricanja koja su gotovo uvijek lažna. [3] Ne znamo je li to Lukanov izvor, ali priča pokazuje da se oko Seksta Pompeja već pripovijedalo o povratku iz mrtvih; autori članka u Helmantici taj ulomak vide kao mogući presedan, jer je i Lukanov mrtvac vojnik s prerezanim grlom. [2][3]

Magija u Lukanovo doba. Isti autori napominju da je tema bila u modi: car Neron povezivan je s magijom, pa je Lukan odabrao predmet koji je publiku zanimao i bio joj poznat. [2]